Eh, da... U današnja vremena neke stvari djeluju jednostavno van svih pojmova. Ili, bolje rečeno, ne možemo uopće zamisliti kako se može živjeti bez recimo, televizora, mobitela, telefona... kako smo uopće mogli bez automobila, cesta i autoputa do sada. Ako vam ja sada počnem pričati kako najduža brinjska ulica nije imala asfalta i da je bila blatna i prašnjava, onda ćete vjerojatno reći da imam sjećanje kao metuzalem. Ali ipak, nije to bilo baš tako davno i nisam ja baš tooliko star. A ta i danas najduža brinjska ulica, nosila je ime "Glavna cesta".

Primjećujete li kako izgleda glavna ulica?
Nema asfalta, nema nogostupa, nema rubnika ili kako ih uobičavamo zvati - bankina...

Druga slika, snimljena u kasno popodne ranih sedamdesetih godina sa prozora moje kuće, još uvijek pokazuje Glavnu cestu, blatnu, a vidi se i mali drveni most s lijeve strane, s kojeg me Klaus bacio u nabujalu Gatu (ali, to je druga priča).

I na kraju, treća slika prikazuje ekipu iz "jatagana" kako se to običavalo reći za getoiziranu škvadru.
Cesta nam je bila zakon, svi van u prašinu, a još kada netko ispred kuće istovari hrpu pijeska za zidanje, gdje ćeš veće sreće! Nema asfalta, samo prašina, zemlja i trava. A ova ponosna jataganska ekipa je zaslužila da ih nabrojim kao nogometnu momčad. 

I kada netko kaže "djeca sa asfalta"... ma dajte, kakav asfalt! Ne bih mijenjao tu prašinu i cestu za kilometre asfalta...

Forum Diskusija Na Ovu Temu. ( 0 )