Ponekad bi se na onoj zapadnoj strani Gradine, prema hotelu, znao napraviti veliki smet, ili nanos od snijega. Nadvijao bi se poput krova i bio visok gotovo 4-5 metara, širok 15-ak. Njega bi smo poput krtica izbušili  tunelima kroz koje smo se zatim u zimskim "skafanderima" sklizali u podnožje. Jednom prilikom dok smo sjedili na vrhu tog smeta, on je iz čista mira odlučio odsklizati niz padinu zajedno sa nama. Mogu vam reći da je prilično čudan osjećaj kada se krećete prema dolje, a ne osjetite nikakvo podrhtavanje ili nešto slično. Samo se spuštate u tišini. A spuštali smo se prema visokom grmlju iz kojeg smo poslije izašli poderani...

Naše odrasle dane kroz srednju školu, Gradina je također dočekala. Samo su se igre promijenile. Iz nekadašnjih bezazlenih igara, tih nas je dana furala i nekakva mistika pa smo češće boravili u samoj kuli i tamnici. Tamnica je bila zapravo najdonja prostorija  u kuli, pod je bio zemljani u koji smo ispod kamenja skrivali sve što smo mislili da treba skriti, kao stvorena za tajna društva. Znali bi smo svijećama osvijetliti cijelu tamnicu i u njoj provoditi sate. Došlo je i doba kada smo mi bili ti koji bi na Gradinu vodili cure. Samo, nekako nije bilo one ekipe iza drveća... Koliko god to nama bilo neobično, ipak mislim da nam je bilo drago zbog toga.

Onda su došla vremena kada su se na Gradini, točnije na Pisti, počeli održavati plesovi. U ljetnim večerima to je bilo najbolje mjesto za izlazak u Brinju. Sva mladež iz Brinja i okolice, gotovo svi Brinjaci bi bili tamo. Oni stariji, sa svojim suprugama bi lagano zaobišli gužvu na Pisti i šetali do kule i ispod nje slušajući muziku.

Popodneva smo opet znali provoditi gore, uz obavezna večernja roštiljanja kobasica. Jedno vrijeme smo imali i rastegnuti šator ("za probu pred kampiranje"- riječi Ive Bate) i mi s curama, uz obavezni kazetofon i nasnimljene strane hitove iz onog vremena.

Iz tog vremena, kada je bio obavezan odlazak u na služenje vojnog roka, pamtim da smo sve iz kvarta ispratili ispod Gradine. Kako navečer uz oproštajnu pijanku, tako i drugi dan sa autobusne stanice pokraj hotela.

I naravno, nakon povratka iz vojske obavezno bi završili gore, "da se proslavi".

Gradina je oduvijek bila mjesto na koje smo jednostavno morali otići, bez obzira na godine i bez obzira na vrijeme.

A onda je došla 1991. godina. Ratna godina. Neću nikada zaboraviti nedjelju u kolovozu.

Nakon besane noći uz prijatelje "Zenge", iz sna me trgla eksplozija.

Bilo je negdje oko 10 sati, vrijeme kada narod ide na jutarnju misu. Vrijeme kada je bradata banda s brloške strane odlučila granatirati Brinje. Prva minobacačka granata koja je pala na Brinje, pala je na Gradinu. Mogu slobodno reći da nije bilo Sokolca i Gradine, sigurno bi produžila do mosta, pravo pred moju kuću i pred ljude što su išli prema crkvi. Slijedećih nekoliko godina Brinje je preživjelo i jača granatiranja, pa i raketiranja avionom, a ljudi iz našega kvarta oko Gradine; svi stariji, žene i djeca su na zvuke sirene odlazili u pećinu, takozvanu "ledanu" jer izgrađenih skloništa nije bilo.

Naša Gradina štitila je doslovce naše obitelji, moji klinci su svoje najmlađe dane proveli u njezinom okrilju, sigurni od divljaka s druge strane.

Kako je Gradina obilježila moj život, tako je i njihov tek započet.

Nije ovo samo puka fraza, to je naprosto istina koju je, možda, teško prihvatiti nekome tko je nije proživio.

No, kako sve zlo jednom prođe, prošlo je i to ratno. A onda nas je jednog dana iznenadio zvuk motorne pile. Odlučili su posjeći gotovo sva stabla na Gradini. Ostala su samo ona na vanjskom rubu zidina, a i njima su posjekli krošnje te su ostala samo gola debla. Nekad park, sa zelenom travom i klupama, postao je stratište sa hrpama odrezanih grana, ispiljenih stabala, piljevinom koja je prekrila skoro svaki pedalj tla.

Više se ne čuju ni ptice niti vjetar u krošnjama. Nije bitno sad tko je i zašto.

...i neusporedivo ljepša.

"Ne vidi se kula? -Sjeci sve."

Nisu mi bitni, jer mi sjećanja ne mogu posjeći. Slike koje nosim u sebi još su uvijek žive, a na njima je još uvijek svaka grančica, svako stablo, svaki grm i svaka vlat trave. Lijepa i zelena kao uvijek, sa starom kulom u središtu, ona je bila i ostala moje najdraže dvorište.

Forum Diskusija Na Ovu Temu. ( 0 )