| Gradina |
| Marjan Prpić | ||||
Stranica 1 od 2 Kada sam se prvi put popeo na Gradinu - ne znam. Ne sjećam se. To je isto kao da se pokušavate sjetiti kada ste prvi put iz kuće izašli u dvorište. A Gradina je oduvijek bila naše dvorište. Odrasli smo u njenom podnožju, rodili se malo dalje od nje. Ona je bila i ostala dio nas. Možda će Vas zbuniti ime "Gradina", iako znate da je to Sokolac, stara frankopanska utvrda. E, Gradina nije samo Sokolac, Gradina je sve ono što vidite oko te utvrde, svaki kamen, drvo, grm, vlat trave. Kao jako malim klincima bila nam je strašno privlačna. Sa svim onim velikim stablima na njoj, stijenama, lijeskama i naravno, starom kulom. Postojalo je stotine puteva za doći do vrha, a mi smo uvijek birali one najtajnije, zarasle i prohodne samo nama. Skrivali smo se u malenoj pećini među stijenama sa one, jugoistočne strane i onoj iznad Lokmerove kuće, koju se nekad prije koristilo za skladištenje leda. Od lijana smo pravili zamke i ograde. Nije to ona prava lijana iz tarzanove prašume, ali je gotovo jednako čvrsta kada ih se umota više. Stijene su bile naša "prva crta obrane" od svakog "neprijatelja". Njih smo u bitkama napuštali kako bi se povukli na više zidine, one koje su nekada činile vanjske i velike rubove utvrde. Do vremena kada smo mi preuzeli "vlast" nad Gradinom, od njih je ostalo samo nekih pola metra ili metar posloženog kamena. Ali, to nam nije smetalo. Svaki slobodni dan smo proveli gore. Svako godišnje doba je imalo svoju draž. U proljeće bi sve ozelenilo pa bi jedva dočekali da se "sprtimo" kroz naše tajne puteve koje zimi, iz razumljivih razloga čuvanja tajne nismo koristili. Odozgo smo majkama nosili ljubičice i visibabe za Dan žena. Iako je tog poljskog cvijeća bilo svugdje po Brinju, nije bilo onako dobro kao cvijeće sa Gradine. Pa cica-mace uz potok (znate što su cica-mace, zar ne?)... Ljeto i toplo vrijeme su nas najviše zadržali gore. Penjali bismo se po stablima, po kuli, ulazili u najskrivenije dijelove, bili pravi istraživači. Ljeto je također bilo vrijeme kada bi odrasli, u našem slučaju svi oni iz srednje škole i stariji, na Gradinu dovodili cure. Posebno u večernjim satima. Nije potrebno posebno spominjati kako nam nitko, ali baš nitko nije mogao doći na naše igralište, a da mi to nismo znali. I onda bi se ekipa iz kvarta skupila, pa kroz one već spomenute tajne puteve prema vrhu. Gore bi se, poput pravih komandosa, uz sve trikove i šuljanja sakrili po jedan iza svakog drveta, čim bliže zaljubljenom paru. Uz suspregnuto smijuljenje čekao bi se pogodan trenutak. Takav je obično bio kada bi odrasli dečko skupio hrabrosti i krenuo poljubiti curu ili nešto kasnije :) . Tada bi se iza okolnih stabala začuo oduševljeni pljesak mladih ručica uz razne poklike i cerekanja. Probajte zamisliti kakav su šok redovito doživljavali parovi. Naravno, poslije toga bi uslijedio strateški uzmak gdje bi se nabrzinu ispričale lovačke priče tipa "ja sam vidio...", a onda bi se ili vratili ili bi ih pustili na miru. Za nekih drugih, mirnijih večeri skupili bismo drva te pekli kobasice koje smo naticali na mlade i čvrste grančice. Jesen bi donijela tisuće velikih i raznobojnih listova koje bi potpuno prekrile doslovce sve. Mi bismo to marljivo skupljali u ogromne hrpe u koje bi zatim skakali poput kaskadera. Posebni doživljaj bi bio skupiti veliku hrpu lišća ispod jedne stijene, blizu stražarske kule na kojoj su obično, državnim praznikom stavljali zastave. Ta je hrpa bila stvarno monstruozne veličine. Onda bi se zaletavali i sa te stijene, visoke tri-četiri metra skakali dolje i padali kao na jastuk. A znali smo provoditi i sate samo ležeći u toj hrpi, virile bi nam samo glave, i pričajući ono što već klinci tih godina pričaju. Zima... e, zima je u naše doba stvarno bila oštra i obilna snijegom. Rekli bi taman onakva kakva nama treba. Sanjke bi se podmazale i išle u pogon na glavnu stazu - put koji vodi prema Sokolcu. Bio je dovoljno brz i dovoljno strm. Najprije bi ga utabali nogama, zatim poravnali sanjkama i udri nizbrdo do kasno u noć. A znalo nas je biti dosta- tridesetak djece, i to samo iz "kvarta oko Gradine" što se smatralo područjem od mosta do pošte na jednoj, te do Jelačića na drugoj strani.
|
||||









