Svatko se u životu susretne sa trenutkom kada ne postoji niti jedna poznata riječ, niti jedno objašnjenje koje se može prihvatiti, a da bi se našla utjeha ili neko opravdanje. Ja sam svoje emocije često puta ispisivao riječima na ovom portalu, a u stvaranju tog portala i korigiranju mojih literarnih pokušaja pomagala mi je i jedna uvijek nasmijana osoba, moj najstroži kritičar i moja utjeha u svem. Zajedno smo čitali i provjeravali sve tekstove prije objavljivanja na portalu ili u glasniku ili magazinu. Ispravljala je moje pogreške, moj engleski i puno drugih stvari. Kao obiteljski biznis, tako smo mi učestvovali u ovome što ste do sada čitali i gledali. Uživala je čitajući Milu Rbinu i sa veseljem čekala svaki njegov tekst, smijala se Tonkinim opisima naših putešestvija.

Te druge osobe, te moje Tine više nema. Ja sam presebično iskoristio priliku i prostor ovog portala da svima kažem kako je moj anđeo svoj put završio prije svih pravila i normalnih očekivanja. Tek započete dvadeset i tri nisu godine kada bi netko trebao odlaziti sa ovog svijeta. Utjehe za tako nešto nema. Nema ni pravde, a da li ima nekog drugog ili trećeg koji je odlučio da nam je uzme, sumnjam da ću ikada saznati, a i ne znam što bi mi uopće mogao reći.

U jednom trenu imati obitelj sa dvoje najbolje djece na svijetu, u drugom trenu u samo tri dana neko ili nešto nas je (kažu sudbina – ma kakva sudbina!) učinilo bogaljima za cijeli život. Vrijeme neće donijeti utjehu nikome, pa tako ni nama.
Ja samo želim svima reći kakvu sam ja kćer, kakvog sam ja anđela imao, i kakvu je sreću imao svatko onaj tko ju je barem jednom upoznao.
Tina moja, maco moja, ne mogu ti reći koliko te volim i koliko nam nedostaješ...