„Kak'e osamdesete? Šta se ima slavit' osamdesete?!“ S takvim je pitanjima dežurni "pendrekolog" (brinjski izraz koji znači – policajac) stao pred Sandru, organizatoricu, u devet navečer, neposredno pred početak fešte... Onda je krenuo sa traženjem popisa redara, njihovim osobnim kartama i sličnim tlačenjem. Sve dok pred njega nije stao profesionalni redar koji radi u Opatiji, a u slobodno vrijeme jedan od ekipe iz osamdesetih radi kojih je organiziran ovaj tulum. Sa svojih dva metra i nešto sitno, nabildani Dražen ga pita: -„Jel ima kakvih problema?“
- Ne, nema problema. – reče pendrekolog preko knedle gledajući u visinu ispred sebe.
- I ja mislim. – reče Dražen i ode u salu.
Tu je bio kraj maltretiranja.

Zašto spominjem ovu priču? Zato jer je isto tako bilo nekada, u osamdesetim. Kada smo trebali svirati, netko nas je prijavio, a onda je došla skupina pendrekologa sa pitanjima: - „Zašto bi vi baš svirali na Gospu?“, „Šta se tu sada slavi?“, „Tko organizira, ajmo daj lične karte“....

Tako smo htjeli-ne htjeli osjećali se kao da smo u onim osamdesetim, i nakon što se okupila sva stara škvadra koja se nije vidjela desetke godina, čekajući svirku benda koji nije svirao 26 godina, ugođaj je bio potpun.
I zato hvala dotičnom gospodinu što se i ne znajući potpuno uklopio u događaj i atmosferu. A do toga je bio relativno dug put...

Kako je počelo.

Negdje u prvom mjesecu nazvala me Sandra i rekla kako bi bilo dobro napraviti okupljanje stare škvadre, pa možda i da zasvira TNT... Zvučalo je simpatično, ali sam bio toliko skeptičan da me danas sram. Nekako mi je to izgledalo kao nemoguća misija. Onda je nešto krenulo preko fejsa, pa malo stalo. Sve do mjesec dana prije, kada je Sandra krenula sa objavama na portalima i plakatima.
I počelo se lagano vrtit'. Počela je zivkat ljude, ljudi su počeli zivkat se međusobno. Počele su probe TNT-a i Bijelih oblaka.

I došla je i ta subota. Kao nekad ekipa je sudjelovala svako sa svojim doprinosom, svi uzbuđeni kao klinci. A onda, u svom tom pripremanju bine, zakuske i cijelog doma, kada su počeli stizati ljudi koji se nisu vidjeli sve te godine... bilo je toliko emocija da ih je teško prenesti na papir.

Meni samom, iako sam dan prije imao jedne od težih trenutaka u životu, to sve je djelovalo kao nešto nestvarno, i u jednom trenu sam se našao u razmišljanjima kako ćemo poslije na Pistu. Onako kako smo radili nekada, gotovo svake večeri u Brinju – dom, most, Pista, Gradina.
Onda mi sine gdje sam... i koja je godina.
Promijenili se jesmo, barem izvana. Malo se izdužili, malo opustili, neki su i ljepši nego prije ali face su ostale iste. Ali razmišljanja su ostala ista. Jer je to ekipa koja se ne mijenja u tome.
Netko je i donio slike sa sobom. Onda gledaš te face pa se pitaš, „zar sam to ja“? „Zar je to on“? Milijun stvari i sjećanja izlaze na površinu.
A onda je Sandra izvadila prigodne majice. I nastala je pomama. Zapravo, cijela atmosfera tog dana bila je toliko pozitivna da se to neće nikada više ponoviti. Ne samo među našom ekipom, već među svima koji su te večeri došli u dom.
Tu se sasvim fino uklopio Loki sa svojom televizijom i zabilježio te trenutke i te priče zauvijek. Sad pregledavam sve snimke barem jednom dnevno. A nisam jedini.

Svirka...

Stati na binu sa ljudima koji nisu svirali zajedno toliko godina... pitao sam se kakav će biti osjećaj. A osjećaj je bio kao da nismo ni stali svirat. Dobro, ne mislim tu sada na repertoar kojeg smo dobrim dijelom pozaboravljali.. ali to je jednostavno nešto što leži u nama i ostaje potpuno prirodno. Jer, bili smo škvadra koja je cijelu mladost provela u Brinju, družeći se i držeći se skupa. To ne može samo tako izaći iz nas.

Sad kad gledam snimke iz sale, gdje nas sva ta ekipa snima mobitelima, sa pljeskom i rukama u zraku na kraju, kao da smo „zvijezde“, vidim da zapravo svi imamo taj osjećaj. Cijela ekipa iz osamdesetih.
Zato smo se kao TNT dobro zabavljali onda, a i danas- na intervjuu sa Lokijem i kasnije na bini. Naše „turneje“ od Stajnice, preko Jezerana, Križpolja, Lešća nećemo nikad zaboraviti. Putovanja u Ivinoj folciki, starom Fordu, stojadinu.. mogla bi se o tome napisati i knjiga. O cirkusima koji su se znali događati.. svaka svirka imala je svoju dogodovštinu
I eto nas, nakon 26 godina. Opet skupa na bini. I opet smo se cerili jer je svatko bio u nekom svom filmu, sa svojim osjećajima, a opet u jednom zajedničkom svemiru. To što je Sandra napravila, što nas je okupila i dovela u takvo stanje to se neće više nikada ponoviti.
Događaj kao događaj vjerojatno hoće, jer je načelnik tako rekao, ali ovaj prvi put – nakon toliko godina i svu tu silu emocija od subote – to ostaje jednom i nikada više.

Zato mi je drago što to nisam propustio i ta će me subota „hraniti“ još dugo vremena. Nije ni čudo što sam, u pauzama, od mase ljudi čuo riječi „puno mi je srce večeras“.

Kraj...

Ovo je moglo trajati do drugi dan u podne, toliko je bilo pozitivne energije i volje u ljudima. No morali smo završiti na vrijeme, jer ako su nas pendrekolozi posjetili onako rano, pobojali smo se da ne bude problema ako prekoračimo dopušteno vrijeme. Iako se nije razbila niti jedna flaša, niti se prolila i jedna kap. Ne računamo tu 4000 salveta koje su u jednom trenu letjele u zrak. Za kraj, na bini su se našla dva benda, a odozdo smo dobili ovacije i pljesak i pjesmu.. Nikome se nije dalo prestat sa svirkom. Fešta je bila dobra, ma odlična. Naplesalo se, napjevalo... ali kraj je morao doći.

Ostalo nas je par kao i uvijek na kraju. Umorni, malo smo prežvakavali događaje i ostatke sira i salame
A onda se pojavio pendrekolog sa početka priče.

„Svaka vam čast! Odlična zabava! Sve je bilo odlično! Nisam vjerovao.“

- Hoćete pojest nešto, sigurno vam je duga smjena?“ – pitali smo.
Mlađi kolega gledao je čeznutljivo prema tacnama sa sendvičima.
-„ Ne, ne.. ne treba. Nismo gladni.“ – a sline cure.
- „Ma dajte.“ – nutkali smo
- „Ma ne treba.“ – ali nagovorili su se.
- „Svaka vam čast, baš je bilo dobro..“ – mumljao je mljackajući salamu i sir.

Otišli smo iz doma kada je već svitalo. Svi smo se opet našli u 10 sati (!!) da bi smo dom počistili – odnosno smeli na hrpu 4000 salveta da čistačici bude lakše, spremili opremu i onda na cugi u Santani još razglabali kako je dobro bilo. I kako treba ponoviti.

I hoćemo.