Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca praizvela je predstavu »Sjajno mjesto za nesreću« , prema istoimenom romanu Damira Karakaša . Ovaj naslov uvršten je u program »KamovFesta« s ciljem promoviranja suvremenih autora. Tema Karakaševe knjige također bi se mogla povezati s Kamovom, ali i sudbinama drugih hrvatskih pisaca, poput Matoša i Ujevića, koji predstavljaju primjer uvijek aktualnog pitanja »male« hrvatske književnosti i kulture u širem europskom i svjetskom kontekstu.

U primjeru romana Damira Karakaša kao jedan od mitskih toposa pojavljuje se grad Pariz, mnogo puta i na razne načine umjetnički obrađen. »Sjajno mjesto za nesreću« asocijativno priziva Georgea Orwella i njegovu knjigu »Nitko i ništa u Parizu i Londonu«, dok od suvremenih hrvatskih autora imigrantsko iskustvo u drami »Fragile!« izvrsno obrađuje Tena Štivičić . U Karakaševu romanu središnji je lik pisca iz Hrvatske, koji dolazi u Pariz kako bi ostvario san o književnoj slavi. Iz osobnog iskustva, Karakaš na stranicama svog romana razotkriva drugo lice francuske metropole, ono koje ne nalazimo u turističkim vodičima. Tema sama po sebi nije nova, ali je sada stavljena u kontekst takozvane nove Europe u kojoj su stari odnosi moći između »malih« i »velikih« i dalje prisutni.

Ključ
Filmskom redatelju Daliboru Mataniću »Sjajno mjesto za nesreću« prva je kazališna režija. Zadatak je bio tim složeniji što se ne radi o dramskom tekstu, već o dramatizaciji romana. Tu je ključnu ulogu imala autorica dramatizacije Nina Mitrović , koja je iz niza epizoda izdvojila one koje je smatrala ključnima. Glavna linija prati hrvatskog pisca koji želi uspjeti u Parizu, druga je njegov intimni svijet, a kao treću liniju Mitrović je naglasila motiv pljačke kao jedini izlaz iz gubitničke pozicije. Smanjena je količina političkih elemenata, koji su u vidu komentara prisutni u vizualnom materijalu Denija Šesnića.
Predstava tako počinje prizorima uličnih demonstracija u Parizu, pojavit će se i portreti vladajućeg para Nicolasa Sarkozyja i Carle Bruni, dok kao kontrast imigrantskoj bijedi i svakodnevnim poniženjima Šesnić koristi poznate motive Pariza, poput Eiffelova tornja i Centra Pompidou. Uz pomoć oblikovanja svjetla i video projekcija Deni Šesnić, ovoga puta i kao scenograf, efektno i ekonomično naznačio je različita mjesta zbivanja. U režijskom pristupu Dalibora Matanića osjeća se filmski način razmišljanja u kreiranju prizora i tretmanu likova. Predstava je tako zamišljena kao niz kratkih prizora ili epizoda, što je u duhu Karakaševa romana. U svom prvom susretu s kazališnim medijem Matanić se solidno snašao, međutim predstava ostavlja još prostora za određena kraćenja i dorade.

Temeljna atmosfera romana Damira Karakaša nije iznevjerena, što se odnosi i na humorne opaske kao odmak od sumorne stvarnosti. Mataniću je od pomoći bio i dramaturški tim koji čine Marin Lukanović i Ana Vidučić Kovačić. Realističnost uprizorenja podcrtali su kostimi Ane Savić Gecan , a skladatelji su Jura Ferina i Pavao Miholjević . Glazbena kulisa kreće se u rasponu od Daft Punka do Carle Bruni, također u funkciji ironijskog komentara. Žene Središnji lik pisca-luzera utjelovio je Frano Mašković , glumac Zagrebačkog kazališta mladih. Realističnim stilom glume, gradirajući emocionalno svoj lik od početne želje za slavom do potpunog ljudskog poniženja i konačne deportacije, Mašković pisca interpretira kao figuru gubitnika, u stalnom nesporazumu s društvom koje ga okružuje. Njegove usputne veze s raznim ženama samo pojačavaju osjećaj samoće i otuđenosti. Nina Mitrović naglasila je upravo ženske likove, koji su svi nesretni na svoj način. Andreja Blagojević uvjerljivo igra Anu, udanu ženu s djecom koja muža vara s piscem iz Hrvatske.

Dojmljiva je i Olivera Baljak u ulozi sredovječne Celine koja je također nesretna u braku i odlučila je platiti za seks neznancu s pariške ulice. Podjednako je nesretna i Maud koju glumi Anastazija Balaž Lečić , dok lik Hadami Jelene Lopatić razotkriva još jednu imigrantsku priču. Jedina prava, neprežaljena piščeva ljubav je Morana, koju emotivno tumači Tanja Smoje . Jednu od najupečatljivijih uloga ostvario je Denis Brižić koji je gotovo naturalističkom glumom utjelovio Bugarina Hristu, a likove s društvene margine živopisno igraju Damir Orlić kao Georgi, Alex Đaković kao Stefan i Predrag Sikimić kao Anatol. Ulogom portira i blaziranog gospodina izdvaja se i Davor Jureško.

Kao kontrapunkt piscu iz Hrvatske pojavljuje se lik uspješnog američkog pisca Joea Ballestre, kojega temperamentno, s pojačanom gestom igra Jasmin Mekić. Temu odnosa moći ilustriraju i Sabina Salamon u ulozi arogantne francuske urednice, Adnan Palangić kao urednik te Žarko Radić u ulozi Jeana-Baptistea. Sile zakona i ponižavajućeg tretmana ilegalnih useljenika utjelovili su Nenad Vukelić kao policajac, Dražen Mikulić u ulozi bešćutnog inspektora i Biljana Torić kao sutkinja. U predstavi sudjeluju i Tanja Tišma, Deana Marčić, Marta Kanazir, Dmitrij Andrejčuk i Dean Rožić.