Iz magazina Monetium

OBITELJ I ZAJEDNICA
Obitelj je bila dominatan oblik socijalnog bivanja i primarna jezgra lokalne društvene zajednice. Većina muškaraca i žena bila je u braku. U brinjskom je kotaru tako 1900. bilo 63,6 % oženjenih muškaraca i 64,4 % udanih žena starijih od 14 godina života. U bračne vode ulazili su najčešće još neoženjeni mladići, odnosno još neudate djevojke, u dobi u kojoj se podrazumijevalo sklapanje braka. Godine 1905. u brinjskom kotaru vjenčalo se 148 parova. Pritom je samo sedam zaručnika bilo mlađe od 20 godina, a samo dvije zaručnice imale su manje od 17 godina. Glavnu riječ u obitelji imao je najčešće muškarac. Žene su u toj ulozi bile samo iznimno. U kotaru Brinje 1900. bilo je 2496 muških i samo 183 ženske “glave obitelji”. Ujedno je bilo 14.706 članova obitelji od ukupno 17.736 tada popisanih stanovnika. Ako se broj članova obitelji podijeli s brojem obitelji koji se dobije tako da se zbroje muški i ženski kućedomaćini, proizlazi da je prosječna obitelj u tadašnjem brinjskom kotaru imala pet-šest članova.

Godine 1905. umrlo je 137 oženjenih i udatih osoba, 318 neoženjenih i neudatnih osoba i 64 udovice odnosno udovca. Razvodi brakovi bili su gotovo nepoznati, a izvanbračne zajednice rijetke. Slučajevi u kojima je dvoje ljudi različitog spola živjelo nevjenčano bili su češći među pravoslavnim nego među katoličkim stanovništvom. Prema Izvještaju upravnog odbora i kr. podžupana županije ličko-krbavske iz 1911., koncem 1910. bilo je u brinjskom kotaru 28 izvanbračnih parova. Od toga je samo pet parova bilo katoličke, a čak 23 pravoslavne vjere.

POLJOPRIVREDA
Glavna gospodarska djelatnost u brinjskom kraju početkom 20. stoljeća bila je poljoprivreda. Čak 91,7 % stanovnika kotara Brinje 1900. bavilo se poljoprivredom i živjelo od nje. Zbog gorske reljefne konfiguracije i krša kao težišne prirodne značajke samo 32,5 % ukupne površine brinjskog kotara ubrajalo se 1900. u poljoprivrednu površinu (oranice, vrtovi, livade, pašnjaci i sl.). Gustoća žiteljstva na poljoprivrednoj površini kotara Brinje 1910. iznosila je 172 žitelja po četvornom kilometru. Prema podacima iz 1914., na oranice i vrtove otpadalo je samo 20,5 % ukupne površine kotara Brinje. Iste je godine na livade i pašnjake u brinjskom kotaru otpadalo 38,1 % ukupne površine. Vinograda nije bilo, a 41,3 % ukupne površine kotara otpadalo je na šume. Vlasnici šuma u najvećem su broju slučajeva bile imovne općine preostale iz krajiških vremena. Budući da je brinjski kraj do 1873. pripadao Ogulinskoj pukovniji, šume u kotaru Brinje bile su uglavnom pod ingerencijom Ogulinske imovne općine. Među šumskim drvećem 1905. najviše je bilo bukve, graba, cera i jele. O šumama su u kotaru skrbila dva šumara s položenim šumarskim državnim ispitom, a i 11 od ukupno 14 lugara u kotaru imalo je lugarski odnosno šumarski tehnički ispit. Meu divljači odstijeljenom u dva lovišta u zakupu 1906. bilo je najviše zečeva. Pašnjacima je kolektivno gospodarilo devet mjesnih zemljišnih zajednica u kotaru, a oni su većinom bili goli i neobrasli, što znači da su ih stanovnici intenzivno koristili za ispašu stoke, prije svega za napasanje ovaca i goveda.

Brinjski je kotar bio jedan od kotareva u kojima žetve nisu donosile dovoljno žita. Godine 1905. bilo je znatno više jarih nego ozimih usjeva. Najvažnije žitarice po urodu bile su raž i kukuruz, zatim jara pšenica, ječam, heljda, proso i zob. Elementarne i druge nepogode između 1901. i 1905. oštetile su 17,5 % površina oranica i vrtova, pri čemu je suša 1905. najviše oštetila površine zasijane pšenicom. Dosta se sadio grah, krumpir i kupus, a zatim blitva i repa. Među krmnim biljem najzastupljenija je bila djetelina, a iza nje lucerna. Bilo je i nešto konoplje i lana. Stočni fond činila su goveda, konji, svinje, ovce i perad. Magaraca i koza nije bilo. Godine 1911. na 1000 stanovnika dolazilo je 463 goveda i 41 konj. Zemaljskom subvencijom nabavljen je 1900. jedan nerast engleske pasmine, a 1910. šest bikova i 17 krava čistokrvne pincgavske pasmine, koji su predani privatnim uzgajivačima na uzgajanje. Tijekom 1905. održana su u kotaru 52 stočna sajma na kojima je najviše prodano goveda. Od zaraznih bolesti među stokom zabilježena su 1905. tri slučaja bjesnoće među govedima i konjima, a među svinjama dva slučaja bjesnoće, tri slučaja vrbanca i devet slučajeva ostalih svinjskih pošasti.

NEAGRARNE DJELATNOSTI
Budući da su stanovnici brinjskog kraja bili duboko ukorijenjeni u agrarnom obzorju kao sudbinskom okviru vlastite svakodnevice, neagrarne djelatnosti u kotaru Brinje početkom 20. stoljeća bile su prilično nerazvijene i zapravo vrlo skromne. Godine 1900. kotar Brinje imao je 220 obrtnika, 45 trgovaca i novčara, 20 prometnika, 62 osobe u javnim službama i slobodnim zanimanjima, 12 zaposlenih u vojsci, 174 nadničara, 46 kućnih slugu, 30 umirovljenika i rentijera i sedam osoba koje su pripadale ostalim zvanjima.

Banaka i štedionica u kotaru nije uopće bilo. Iste godine podignuto je u kotaru svega 28 hipotekarnih zajmova. Na 10.000 stanovnika u kotaru Brinje dolazila su 1913. tek nešto više od dva novčarska zavoda. Među imućnijim pojedincima isticali su 1910. posjednik Milan Pavlović iz Križpolja, trgovac Miroslav Parac iz Jezerana, posjednik Vlade Vuković iz Jezerana, trgovac Stevo Uzelac iz Brinja i posjednik Janko Vuković iz Žute Lokve. Ipak je većina stanovnika u brinjskom kotaru živjela je u to doba ustaljenim gospodarskim životom prema obrascima koji su se uvijek iznova ponavljali i prenosili se u obiteljima s koljena na koljeno. Živjelo se teško i oskudno. Prosječne nadnice koje su u kotaru Brinje 1905. bile isplaćene za određene obavljene poslove, uglavnom poljodjelske, bile su niske. Pritom je odraslim muškarcima bilo plaćeno znatno više nego ženama ili djeci.

CRKVA, ŠKOLE I PRAVOSUĐE
U kotaru Brinje 1905. bilo je šest katoličkih župa i dvije pravoslavne parohije. Postojala je ukupno 21 crkva i kapela. Brinjski župnik Ivan Malinarić bio je jedan od poštovanijih ljudi u mjestu i okolici. U kotaru je 1905. bilo osam pučkih škola. Djecu je podučavalo pet učitelja i devet učiteljica. Istovremeno je samo 39,4 % djece u školskoj dobi polazilo redovnu nastavu, a 36,9 % tzv. opetovnicu, tj. nastavu ponavljanja. Među učenicima bilo je mnogo više dječaka nego djevojčica. Redovnu je nastavu 1900. polazilo 620 dječaka (od 1106 u školskoj dobi) i 154 djevojčice (od 1030 u školskoj dobi), a 1910. ukupno 792 dječaka (od 1397 u školskoj dobi) i 256 djevojčica (od 1114 u školskoj dobi). U Brinju i Jezeranama postojale su mjesne školske zaklade s ograničenim sredstvima. Godine 1900. bilo je predviđeno nešto novaca iz općinske i državne blagajne za popravak škole, crkve i župnog stana u Jezeranama, a 1910. za izgradnju nove dvorazredne škole u Stajnici, te popravak crkve i župnog stana u Križpolju.

ZDRAVSTVENE I STAMBENE PRILIKE
Kotar Brinje imao je 1905. jednog liječnika, jednu ljekarnu i dvije ovlaštene primalje (“babice”), ali su one iste godine obavile tek 2,1 % svih porođaja u kotaru, jer su domaće žene većinom rađale kod kuće, na polju ili kod stoke na paši. Na 100 umrlih žitelja jedva je trojicu prethodno liječio liječnik. Jedna od posljedica nedovoljne zdravstvene skrbi ili nekoordinacije između zdravstva i naroda bila je i ranije spomenuta smrtnost male djece. Najrasprostranjenija zarazna bolest među stanovništvom brinjskog kotara u to doba bila je tuberkoloza. Od tuberkoloze je u kotaru 1905. preminulo 125 osoba. Bilo je i nekoliko slučajeva dizenterije i kašlja hripavca. Preventivno cijepljenje protiv boginja bilo je relativno uspješno: u kotaru Brinje 1905. cijepljeno je 87 % djece koju je trebalo cijepiti protiv boginja. U kotaru se 1905. dogodilo jedno samoubojstvo, a bila su i četiri slučaja nasilne smrti zbog nezgode. Godine 1900. u kotaru Brinje bilo je 174 umobolnih, 32 gluhonijeme osobe, 29 epileptičara i 13 slijepaca. Deset godina kasnije bilo je 27 gluhonijemih osoba, sedam umobolnih, šest slijepaca i četiri epileptičara. Tadašnja statistika bilježi i “benave” osobe. Takvih je u brinjskom kotaru 1900. bilo 24, a 1910. samo sedam. Godine 1900. bilo je jedno, a 1910. dva ostavljena i nađena novorođenčeta. U kotaru je 1900. bilo 60 siromašnih nemoćnih osoba koje su živjele o javnom trošku, a 1910. takvih je osoba bilo pet.

Navedeni podaci govore o postupnom poboljšavanju zdravstvenih prilika, iako u brinjskom kotaru još 1905. nije bilo posebne bolničke zgrade. Stambene prilike bile su općenito skromne. Velika većina zgrada u brinjskom kotaru početkom 20. stoljeća bile su privatne seoske kuće. One su u to doba većim dijelom već bile odvojene od gospodarskih zgrada, iako je bilo i kuća spojenih sa stajama i ostalim gospodarskim zgradama. Odvajanje kuća od staja i ostalih gospodarskih zgrada bilo je očito već neko vrijeme u trendu, jer ni jedna od novosagrađenih kuća 1905. nije više bila fizički spojena s gospodarskim zgradama. Po vrsti gradnje 68,9 % zgrada u kotaru Brinje 1905. bilo je od drveta, a čak 99,3 % zgrada bilo je pokriveno šimlom. To znači da su šimlom bile pokrivene i one zgrade koje nisu bile građene od drveta nego od kamena ili drugoga građevnog materijala. Privatne kuće, ali i ostale zgrade, bile su u pravilu prizemnice. Samo 12 zgrada u cijelom kotaru imalo je jedan kat nad prizemljem, a nalazile su se dobrim dijelom u užem središtu Brinja i Jezerana. Višekatnica nije bilo.

MASOVNA NEPISMENOST
Pismenost je u brinjskom kraju početkom 20. stoljeća bila na krajnje niskim granama. Čak 72,48 % muškaraca i 92,15 % žena starijih od pet godina u kotaru Brinje 1900. nije znalo ni čitati ni pisati. Godine 1910. bilo je ukupno 80,5 % nepismenih žitelja starijih od šest godina. Žene su bile nepismenije jer se smatralo da njima to “ne treba”. Po udjelu nepismenih žitelja brinjski se kotar ubrajao među najgore i to ne samo u Ličko-krbavskoj županiji nego i u cijeloj banskoj Hrvatskoj i Slavoniji (bez Istre i Dalmacije). Lošiji od njega bio je u tom pogledu samo kotar Gračac koji je 1910. imao 81,9 % nepismenih. Neukost i neznanje bili su vrlo rašireni. Brinj-sko je stanovništvo govorilo samo svojim narječjem.

Njemačkim su jezikom 1900. vladale 122 domaće osobe, a mađarskim samo šest. Nepismenost je, uz druge objektivne poteškoće, jedan od razloga slabog i sporog uključivanja podkapelkskog kraja u modernizacijske procese, jer nepismen i neuk čovjek teško razumijeva razne “novotarije”, a prihvaća ih najčešće samo parcijalno, prilagođavajući ih sebi a ne sebe njima. Kad se tome dodaju nepogodno krško tlo, nerazvijena tehnologija obrade zemlje, usitnjeni posjedi i ustaljen tradicijski život prema obrascima koji su se prenosili s koljena na koljeno, nije ni čudo da je ukupna produktivnost ljudskog rada bila prilično niska, da je glad i pothranjenost još početkom 20. stoljeća bila česta pojava i da su se mnoge ionako skromne ljudske energije u zapuštenom brinjskom kraju konstatno iscrpljivale u neimaštini koja je generirala samu sebe.

ISELJAVANJE
Iz kotara Brinje bilo je 1900. odsutno 1714 stanovnika, od čega 1639 muškaraca i 75 žena, većinom starijih od 15 godina. Od toga se 451 osoba nalazila drugdje u Hrvatskoj i Slavoniji, 265 drugdje u Austro-Ugarskoj, 288 u Bosni i Hercegovini, 304 drugdje u Europi, 13 u Americi, dok se za 393 osobe nije znalo gdje se točno nalaze. U glavnom gradu Zagrebu nalazilo se 1900. ukupno 232 Brinjaka, u Karlovcu 131, u Varaždinu osam, u Osijeku 10, u Mitrovici četiri i u Zemunu 13. Godine 1900. bilo je 65 odsutnih zbog vojne službe, četiri osobe bile su na liječenju, 36 na naukovanju, 15 u posjeti, a za 136 osoba razlog izbivanja nije bio poznat. Pa ipak, najčešći motiv koji se u statistikama navodi kao glavni razlog za odlazak od kuće i iz zavičaja bila je “zarada”. Početkom 20. stoljeća brinjski je kraj imao imao mnogo više stanovnika nego što ih se na škrtoj zemlji objektivno moglo prehraniti. U tu zapostavljenu sredinu nije se ulagalo, a domaći su potencijali bili preslabi da bi mogli pravodobno reagirati na civilizacijske preobrazbe koje su bile na dnevnom redu u Europi.

Zbog siromaštva, agrarne prenapučenosti i nemogućnosti prave artikulacije ljudskih motivacija mnogi su Brinjaci tada počeli napuštati zavičaj u potrazi za kruhom i boljim životom. Iz kotara Brinje iselile su se 1905. četiri osobe u Ugarsku, 236 u austrijske pokrajine, 17 balkanske zemlje, četiri u Njemačku, 103 u ostale europske zemlje, 105 u prekomorske zemlje, dok za jednu osobu nije bilo registrirano kuda je otišla. Ukupno je 1905. bilo 470 iseljenika iz brinjskog kotara, od čega samo devet žena. Najviše izdanih putovnica, čak 270, glasilo je na “Ameriku”, tj. SAD, obećanu zemlju u koju se tada najviše odlazilo. Među imenima koja se mogu pronaći u objavljenim listinama američkog Ureda za imigraciju s kraja 19. i početka 20. stoljeća na Internetu susreću se i imena ljudi iz različitih naselja u brinjskom kraju. Iz SAD je također npr. 1910. pristiglo poštom mnogo više novca koji su iseljenici slali svojim obiteljima u starom kraju nego iz europskih zemalja.

Službene statistike, dakako, bilježe samo legalne odlaske. Koliko je bilo pojedinaca koji su otišli bez putovnice teško je utvrditi. Mnogi od onih koji su otišli na “zaradu”, ostali su trajno na novim odredištima. Tako 1905. nije zabilježen niti jedan povratak u brinjski kotar niti se bilo tko ondje doselio iz neke druge hrvatske ili strane sredine.