24. kolovoza 1991.

Kada se prisjećam i gledam unatrag, još uvijek postoji onaj osjećaj da se desilo nešto strašno iako ništa u tom trenutku pokazuje da je to tako. Toga jutra se uistinu i desilo. Odnekuda je došla vijest da su pobili brinjske policajce na Žutoj Lokvi. Sjećam se da sam se odvezao do policijske postaje jer je tamo bilo i zapovjedništvo našeg voda ZNG-a. Gore sam susreo medicinsku sestru, gospođu V.R. koja mi je rekla da se vratila od tamo i kako su svi mrtvi te da bi trebalo otići tamo jer su V.M i Z.M. sami ostali na križanju. Kako smo već imali oružje kod sebe, A.V. i ja, sjedamo u auto, usput kupimo i I.P., dolazi i D.D te žurimo na Žutu Lokvu. Tamo se zaustavljamo iza gomila pijeska pripremljenih za zimu, a zatim trčimo preko križanja do kamenog podzida ispod ceste. Nismo bili sigurni da li još ima četnika u zasjedi i da li će još biti pucnjave.
Do podzida smo morali prijeći pokraj izrešetanog stojadina i tijela pokrivenih krvavim plahtama. Asfalt oko automobila bio je išaran odbijenim mecima, na stotinama i stotinama njih, a u širini sigurno 5-7 metara. Spuštamo se u zaklon ispod ceste, tamo čuče dvojica policajaca. Podižemo glave prema šipražju i šumi iza policijskog automobila, evidentno je da je zasjeda postavljena odande, njima iza leđa. Još uvijek nismo sigurni da nema nikoga, ali da bi ušli u šumu treba prijeći preko ceste – širokog križanja i otvorenog prostora. Sjećam se prizora kako prolazi autobus iz Senja prema Zagrebu. Šofer, kondukter i putnici iz njega zaprepašteno gledaju izrešetani auto i krvava tijela te šestoricu u maskirnim odorama kako čuče iza zida sa uperenim puškama prema šumi. Imam dojam da je prošlo dosta vremena prije nego su počeli dolaziti drugi policajci i ZNG. Uskoro se prebacujemo preko ceste i ulazimo u šumu. Tamo ne zatičemo nikoga, dolazimo do mjesta gdje su zločinci ležali i čekali da se policijski auto pojavi i zapucaju. Nalazimo vojnu torbicu sa tromblonskim minama, IC uređaj. Cijevi ispucanih prututenkovskih raketa – Zolja. Nisu se aktivirale pri ispaljenju jer im je cilj bio preblizu, tridesetak metara, a potrebno je minimalno 150. Uskoro organizirano čistimo područje, idemo prema kućama na Rapain Klancu. One se čine prazne, zaključane. Nigdje nikoga u njima ni oko njih. Čini mi se čudnim da netko ključa kuću u to doba dana, a kad se prisjetim da prolaskom kroz Prokike također nisam vidio nikoga, onda mi je jasnije. Vraćamo se prema križanju, sada je tamo puno naoružanih ljudi.
Počinje se širiti miris benzina i krvi.
Svi u nevjerici gledamo automobil sa poginulim brinjskim policajcima; Zdravkom Vukovićem (1958.), Dragom Toljanom (1963.), Vinkom Krznarićem (1958.), Milanom Vranićem (1968.). Automobil je doslovce izrešetan i čini se nemogućim da je itko preživio. Pa ipak je – Darko Murat. Iako ranjen uspio je preskočiti do podzida i otrčati u dolinu prema Žutoj Lokvi i Vratniku. Zasjeda je bila pomno pripremljena i odvratno kukavička – iza leđa.
No ono što je najgore od svega – to je bilo dodatno iživljavanje na već mrtvim policajcima. Pucali su izbliza u njih. Ukrali su im i oružje i streljivo. Uskoro dolaze i Senjani. Čeka se očevid i dolazak istražnog suca. Ali on ne može kroz Otočac jer se grad granatira iz Poduma i Založnice. Morao je doći iz Rijeke. Već je daleko popodne. Sjećam se da je nakon očevida, I. B. kamerom snimio poginule policajce, a snimka je te večeri prikazana na dnevniku HTV-a.
Onda su preminuli odnešeni u brinjsku bolnicu, a vatrogasci su oprali krv sa ceste, auto je podignut na šlep i odvežen iza policijske postaje u Brinju.
Onaj miris je i dalje ostao.
Tako je nakon nepunih mjesec dana od ubojstva snajperom policajca na punktu Brlog, zatvorena cesta Otočac - Žuta Lokva – Brinje i od Ž. Lokve prema Senju. I neće biti otvorena do prve velike akcije ZNG Otočac, ZNG Brinje i ZNG Senj u rujnu te godine.

Priča druga: 1992. godina

U Brinju je dosta vojske, 111. riječka brigada, 138. delnička... Navečer u kafiću jedan posebno raspoloženi riječki vojnik prepričava ratne događaje brinjskog kraja (?). priča kako su četnici pobili četvoricu policajaca, kako je on došao tamo, da su našli to i to i tako dalje... Kako je to pričao u mom društvu, hvaleći se pred curama, pomislio sam da je možda došao sa Senjanima. Ne ne, -veli on –„ jaa sam bio prvi došao tamo“.
On je inače iz Rijeke. Prilično dobro upućen u cijelu priču. Složio je svoje junačko i herojsko djelo koje prepričava vjerojatno u svakoj birtiji.
Ovdje nije imao sreće jer je natrčao na mene. Sada više nije bitno što sam mu rekao, ali je brzo promijenio zrak. Vjerujem da je i kasnije nastavio pričati svoje priče, a sigurno su mu se i zasluge za domovinu proširile od Vukovara do Dubrovnika.

Priča treća: prije nekoliko godina

Svaki put kada prođem pokraj kapelice na Žutoj Lokvi prisjetim se tog dana i tih događaja. Bilo noću ili danju, svejedno. Kapelica je u jednom periodu izgledala jadno i oronulo, bez obzira što su obitelji dolazile i uređivale je. Zemljište oko nje djelovalo je zapušteno i puno smeća. Meni najgori trenutak je bio kada sam zatekao jednu obitelj stranaca na ljetovanju u Hrvatskoj kako na tom mjestu, parkirani u hladovini, vrše nuždu...
Bilo je još „sitnica“ koje su na obljetnice njihove pogibije činile kao nedovoljno poštovanje prema njihovoj žrtvi, a koje stvarno ne želim spominjati. Tada sam napisao tekst i objavio ga na našem portalu, te su se nakon toga konačno pokrenule neke stvari. Kapelica i prostor oko nje danas izgledaju potpuno drugačije i primjereno mjestu koje za Brinje i Domovinski rat ima posebno značenje.

Priča četvrta, 19 godina poslije.

Zajedno sa jednim od svjedoka tog dana odlazim na Žutu Lokvu. Ljudi ima dosta. Tišina je, sunce, sve nekako podsjeća na isti taj dan prije mnogo godina... Kapelica i okoliš su uređeni. Na mjestu gdje je nekad bila cesta i stajao policijski auto, sada je uredna trava i posađena su 4 malena čempresa, okružena upaljenim svijećama. Slika je sada puno drugačija nego prije nekoliko godina kada je ovo mjesto oko kapelice bilo zapušteno, neuređeno i puno smeća. Pozdravljamo se sa ratnim pajdašima, počasni policijski vod diže oružje na pozdrav, polažu se vijenci.

Poginuli brinjski policajci, kao i tisuće drugih branitelja bili su obični ljudi. Seljaci, ratari, mladići sa svim svojim poslovima i brigama, sa svojim obiteljima, a koji su u jednom trenutku odlučili stati u obranu svoje Domovine. Htjeli su slobodu i normalan život kao i svi njihovi vršnjaci. Maštali su o lijepoj, pravednoj i uređenoj domovini. Ostvario se taj njihov san o samostalnoj Domovini, ali nažalost, mnogi su ostavili živote za nju. Mnogi su ostali doživotni invalidi. Nije nam naša Domovina idealna kako smo tada mi i oni zamišljali da će biti. Ali je ipak naša.
Imamo priliku uređivati je kako mi želimo, samo je pitanje koliko mi to uistinu želimo.
Ova četvorica heroja, kao i tisuće drugih koji su dali živote su jedini i istinski heroji domovinskog rata. Nitko od njih poginulih, i od nas koji smo imali sreće preživjeti rat nije mislio na benificije, ili uzeti bilo što od svoje zemlje, od Domovine. Međutim, danas smo svjedoci pljački, malverzacija, nepotizma, političkih trgovina, i što je posebno bolno – lažnih branitelja i lažnih ratnih invalida. Bez srama uzimaju od naroda da bi oni živjeli bolje.
A mi to šutke gledamo.

Imamo tu obavezu prema svim onima koji su poginuli za nju i koji odnekud odozgo gledaju kako se mi to odnosimo prema našoj i njihovoj Domovini, a to su, među tisućama njih i Zdravko Vuković, Drago Toljan, Vinko Krznarić, Milan Vranić.

I zato bih volio da se kaže – nije ova država nastala 1941., a niti 1945. Nastala je u razdoblju od 1990.-1995. Nastala je zahvaljujući onima koji nisu bili zadojeni niti jednom ideologijom, crnom ili crvenom, već jedino srcem i ljubavlju za svim onim što danas čini Hrvatsku.

Zato - svatko tko se danas iz bilo kojih razloga okiti simbolima nekog prošlog vremena, neka se prisjeti da živi i radi u državi koju su stvorili i za koju su ginuli mladi dečki, dragovoljci, pripadnici MUP-a RH, ZNG RH, te nešto kasnije svi oni koji su časno odslužili svoju obavezu i vratili se svojim obiteljima. Njihovi znakovi su časni i neokaljani, njihov grb je samo jedan jedini. Sjetite se toga svaki put kada prođete pokraj Žute Lokve ili bilo kojeg drugog mjesta između tisuću sličnih u Hrvatskoj.

Vezani sadržaj: Žuta lokva, sjećanje reda radi ili... ?