| Ki, ča, mi? |
| Damir Karakaš | |
|
Kad sam saznao da ću na dalek put u Narodnu Republiku Kinu, odmah sam se sjetio slučaja za koji sam čuo još kao klinac: dva moja zemljaka krenula su svojedobno u jutarnjim satima s neke svadbe u Zagrebu prema Brinju, a negdje kod Karlovca ih je u jurećem fići zaustavila ondašnja milicija.
Inače, u avion za Peking (prije toga u aviončić u Beč), ukrcao sam se zajedno s Renatom Baretićem i Krunom Lokotarom; pozvani smo da u Školi za europske jezike u sklopu Beijing Foreign Studies University, održimo tamošnjim studentima Kinezima koji uče hrvatski predavanje o našoj suvremenoj književnosti te pritom predstavimo i svoje knjige.
Avion za kinesku prijestolnicu je ogroman, put će trajati desetak sati, a već pola sata nakon što smo se vinuli nebu pod oblake, pokušao sam uključiti ekran pred sobom; izvukao sam iz ležišta spravu nalik na daljinski, predomislio se, stavio je natrag u ležište te je više nisam odatle uspio izvući, jer sam je očito krivo zagurao, pa se zaglavila.  Ipak, let je prošao odlično, a kad smo najzad sletjeli, punašna Kineskinja ustala je sa svoga sjedala, zadigla bradu i na sav glas zaneseno zapjevala neku opernu ariju. Nakon što smo izašli iz divovske aerodromske zgrade, vani nas je dočekala gadna vrućina pomiješana sa smogom, otprilike kao da nam u lice stalno tuče vrući fen u kojem se nešto upravo zapalilo, pa mi je bilo jako drago što me Lokotar na jedvite jade uspio nagovoriti da u Zagrebu ipak ostavim svoj kožnati mantil i jaknu koju sam također kanio ponijeti u Peking. On i Baretić odmah su iz džepova izvukli cigarete i pohlepno počeli pušiti. Deset sati već nisu zapalili, ali uskoro to neće biti moguće ni na ovome mjestu, jer su Kinezi krenuli u ogromnu kampanju protiv pušenja. A kad Partija ovdje nešto odluči i naredi, a ona obećava da će uskoro ovladati i kišom, snijegom, suncem, onda to ima da se poštuje. Osim toga, sveprisutna Partija odlučila je da riješi i veliki problem zagađenosti u Kini, jer je, kažu, sve veća povlastica ovdje vidjeti sunce, te se ponekad zbog prljavog zraka ne vidi dalje od pedesetak metara (mi smo zbog smoga ipak uspjeli vidjeli u daljinu stotinjak metara), a papirnata maramica kada se ispuhne nos često bude skroz crna. Stoga je direktiva i obaveza mjerodavnih kineskih vlasti da se industriju što prije treba udaljiti i premjestiti iz kineskih gradova, jer zdravlje ljudi je ipak na prvom mjestu i, naravno, puno važnije od rasta kapitala, a to će se riješiti tako što će te tvornice i njihovu proizvodnju uskoro premjestiti u Afriku, gdje Kinezi već naveliko grade ceste.
 Dok taksijem hitamo prema studentskom naselju u kojem Nataša ima stan, ona priča o kineskim studentima koji uče hrvatski. Kaže da su jako vrijedni, uporni, hvali ih da se jako pristojno ponašaju, te da prije svakog predavanja nauče dvije - tri lekcije unaprijed, tako da su uvijek spremni. Objašnjava kako se nakon što završe program hrvatskog jezika, mogu zaposliti na međunarodnom radiju, te, naravno, sa znanjem štokavštine poslovno funkcionirati ne samo po Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, tako da hrvatski jezik baš i nije neatraktivan.  Kad smo najzad prestravljeni izišli iz taksija, mene je odmah zamalo udario bešumni motocikl, pa odmah potom, dok sam se jedva njemu izmakao, krdo biciklista koji su se iznenada stvorili ispred mene: da znaju biti i te kako opasni pokazuje i nedavni slučaj lektora iz Danske kojeg je nedavno udario biciklist i prosuo mu zube po asfaltu. "Iako se na prvi pogled čini da su sudionici u tim prometnim gužvama svakodnevno izloženi strašnom stresu, uopće nije tako, oni trube, zvone, oglašavaju se jer im je to navika, to je ovdje normalno i uopće se ne uzbuđuju zbog gužve", kaže Nataša, objašnjavajući da ponekad zbog velike gužve čak i policija tjera ljude preko crvenog, da sve bolje i brže funkcionira, a s obzirom na situaciju na cesti, i nema puno prometnih nesreća. Svejedno, treba hodati preko zebre i oprezno gledati pred sebe i uokolo sebe, a ne u nebo, u brojne fascinantne zgrade, u divovske ostakljene nebodere, poslovne zgrade... Kranovi dizalica stalno kruže nebom poput ogromnih čeličnih ptica, jer se Peking i dalje nezaustavljivo gradi i razvija. U centru grada, u vinoteci kod gazde iz Slovenije kod kojega ćemo večerati, iznad nas je pravi pravcati video - nebo, pa visoko iznad naših glava u plavim bojama plivaju ribe i novac tako da izgleda da smo zapravo na dnu nekakva mora. Vino i sir kod Slovenca su odlični, a stigli su lektori iz Bugarske, Srbije, Slovenije... -Vi Hrvati više volite crno vino ili belo?- pita me Svetlana iz Bugarske. - I jedno i drugo - rekoh. - Mi u Bugarska imamo sve pesme u kojima je vino crno, imamo samo jednu koja spominje belo vino a i ta ide: Oj ti belo vino kad ćeš da budeš crno vino - kaže Svetlana.
 Jedan od mladića iz Hrvatske koji se ne želi predstavljati, a koji već dugo radi u Pekingu priča mi o kompliciranom kineskom jeziku, kako ga je teško savladati. Kaže da ponekad zna sve riječi, sva slova, ali rečenica koju je složio na kraju često ne ispadne dobra. Kaže da Kinezi u jeziku imaju četiri tona, a to je jako važno savladati, jer u suprotnom, primjerice, kažete mama a ispadne da ste rekli konj. Ili kažete ciao, ciao, jer hoćete reći voće, a promašite ton pa kažete seks. Neki mi Amerikanac, plešući i vrludajući kukovima, kaže pak da u Kini uopće nije komunizam, već čisti kapitalizam, zapravo kapitalistički komunizam. Pričamo o hrani pa mi sugerira da u Pekingu radije jedem na cesti nego u restoranima, jer je hrana na cesti odlična. Dodaje kako su Kinezi jako ljubazan narod, ali da jedino ne vole Japance. - Iako se prije par godina japanski ministar ispričao za pokolje koje je kroz krvavu povijest japanska vojska radila Kinezima, brojni ljudi koji pripremaju hranu na ulici ne žele je prodavati Japancima - kaže.
Nešto nakon ponoći, dok muzika trešti sa svih strana, upoznajem i Bojana iz Zagreba, koji je ovdje u Pekingu stipendist na ekonomiji. Kaže mi da Kinezi vole Hrvate.
- To je zato što je Hrvatska bila u Jugoslaviji, a oni jako vole Jugoslaviju i Tita, pa onda vole i Hrvatsku.
 - Osamdeset kilometara - kaže Baretić pa pita Ponga da li je trg na početku ili na kraju te ulice. - Na početku - rekao je Peng, pa smo odahnuli. Na putu do trga Tiananmen vidio sam dječaka koji je na zadnjici imao okruglu, izrezanu rupu, pa mi je Nataša objasnila da je takva dječja moda česta u Kini, da majke djeci kupuju takve hlače, jer u slučaju nužde nema komplikacija sa skidanjem hlača. U Pekingu sam primijetio da mnogi ljudi pljuju po cesti, pa me uopće nije iznenadilo kada je jedna sređena dama u zid glasno pred svima zalijepila hračak. Potom je počela kiša, od uličnih prodavača kupujemo kišobrane, nudim im u šali kune, zbunjeni su, proučavaju sa svih strana novčanicu od deset kuna, zatim je ipak vraćaju. Kad smo najzad stigli na Tiananmen, gdje je onaj Kinez stao pred tenkove i visoko digao ruke, vidim da ovdje ima više kamera nego u Hollywoodu, sve se prati, sve snima. Kasnije hodamo po uskim uličicama, u jednoj gostionici pijemo zanimljivu rakiju u čijoj su staklenoj posudi zmije. Neki nas Kinezi pitaju znatiželjno da im kažemo odakle dolazimo. "Kolodija", odgovoramo jer se tako na kineskom kaže Hrvatska. Onda nam neki Kinez kaže da mu malo bolje objasnimo odakle dolazimo, da mu damo neku karakteristiku naše zemlje, nešto po čemu je naša zemlja poznata, pa se čulo nabrajanje: Tito, Tesla, Davor Šuker, Janica Kostelić, zatvor Remetinec... |
