Zajedno s još dvojicom pisaca, Robertom Perišićem i Gordanom Nuhanovićem pozvan sam u Brno; u sklopu tjedna Hrvatske kulture na tamošnjem Filozofskom fakultetu studentima kroatistike treba održati književne večeri. Dogovoreno je i prikazivanje filma Sto minuta Slave, nastalog po Perišićevu scenariju, te filma Kino Lika koji ovih dana nikako da osvane na državnoj dalekovidnici u ciklusu domaćeg filma. Ah ta svinja Bubi!

Inače, u Češkoj su Perišiću i Nuhanoviću objavljene knjige, Perišiću zbirka priča "Des a velky uydaje" (Užas i veliki troškovi), a Nuhanoviću roman "Posledny dny punku" (Posljednje dani panka). Meni je, pak, na češki prevedeno nekoliko priča. No, zanimljivo, u najčitanijem češkom književnom časopisu Iliteratura, dobio sam nedavno recenziju svog novog romana "Sjajno mjesto za nesreću", iako još nije ni preveden na češki.

Smjestili smo se u poluprazni vlak i krenuli. U torbama smo ponijeli raznovrsnih knjiga, književnih časopisa, novina, a negdje pred Slovenijom nalijećem na članak u kojima su podastrijeti zanimljivi rezultati antropometrijskog istraživanja prema kojima su najviši muškarci u Hrvatskoj iz Splita, najšire bokove imaju žene iz Križevaca, a najveće sise Ličanke.

"O Čehinjama ništa", šalim se.

"Znate da je moja baka Čehinja", kaže Nuhanović.

Onda nam pričajući o baki Čehinji, malo - pomalo, priča o svome djedu, sokolskom hrvaču, koji ju je za jedne hrvačke turneje po Češkoj tamo i upoznao.

Nuhanovićev djed bio je nadaleko poznati hrvač, tko bi mu došao u šake, loše bi se proveo. Hrvajući se, zarađivao je za život, sanjajući kako će jednog dana od ušteđevine u Sarajevu otvoriti ćevabdžinicu.

No, u to je vrijeme iz Like u svijet krenuo jedan drugi snagator, Marijan Matijević, koji je već kao dječak mogao kao od šale pocijepati špil od 80 karata. Onda je neumitno morao doći red i na meč između njih dvojice. Matijević je već imao nadimak Medvjed iz Like, te je bio poznat po tome kako svoje protivnike u ringu jednostavno digne iznad glave i baci u publiku.

Prije okršaja obojica su se dobro namazala uljem, kako bi kao jegulje bolje izmicali jedan drugome. Nakon toga, okruženi brojnom publikom, snažno su jedan drugoga pokušavali uhvatiti u najbolji položaj, pa je izgledalo kao da se šamaraju, a to je nadaleko odzvanjalo. Nakon što su se najzad uhvatili u klinč, Matijević je uspio oboriti Nuhanovićeva djeda, koji je nakon par mjeseci ponovno tražio dvoboj i ponovno ga izgubio. Kasnije je kupio aparat za limunadu, prvi u Bosni, i time počeo zarađivati za život a Matijević je nastavio po inozemstvu istresati iz gaća nove izazivače.   

U Brno smo ušli praćeni jakom kišom te se u restoranu "Žuta Mačka" našli s Mirnom, lektoricom hrvatskog, koja je jedna od organizatora ove književne manifestacije. Simpatična Mirna rođena je u Sarajevu, a srednju školu i fakultet završila je u Zagrebu.

Za ručak smo izabrali radničko jelo utopenec (utopljenik), ukiseljene kobasice s raznim povrćem, ovdašnji specijalitet. Mirna nešto priča o Sarajevu, ja o svojoj novoj drami Snajper, a Perišić o poznaniku kojega je u ratu pogodio snajperist.

Naime, za opsade Sarajeva momak je bio u rovu, te je u jednom trenutku riskirajući zapalio cigaretu: kad je kresnuo šibicu, nešto ga je odmah zapeklo po sljepoočnici. Ugasio je cigaretu, zalegao u rov i rekao suborcu do sebe da ga je okrznuo snajperist, te otišao do ambulante da liječnici vide o čemu je riječ. Slikao je glavu i dok je pored bolnice, pušeći čekao sliku, ugledao je na hodniku nekoliko liječnika kako u panici trče i mašu tom njegovom slikom glave iznad svojih glava; dotrčali su do njega, rekli da ima metak u glavi. Pokazali su mu sliku: metak je ušao kroz sljepoočnicu i završio u čelu, tik iznad očiju. Momak danas radi na kiosku u Sarajevu i živi s tim metkom u čelu.

Mirna mirno sluša Perišića i onda još mirnije kaže:

"I mene je u Sarajevu pogodio snajper."

"Molim", rekoh.

"U nogu", kaže. "Imala sam deset godina."

Kaže, jedan centimetar dalje i danas bi bila invalid.

Dalje je više nisam htio ništa pitati; pomislio sam kakav je to čovjek koji na cesti gađa djevojčicu dok ide na česmu popiti vode; i koliko je među nama još uvijek takvih pritajenih zvijeri. Onda je stigao ručak pa smo navalili jesti kobasice - utopljenike. 

No, povrće je loše, bez okusa, poput plastike.  

Mirna kima glavom i kaže kako na pola milijuna ljudi u Brnu ima samo jedna jedina tržnica i to sasvim mala, kako se voće i povrće kupuje u velikim trgovačkim centrima. Sve u centimetar jednako, sve jednake veličine, sve po EU standardima. Nije ni čudo da je rak crijeva i u Brnu jedan od velikih problema.

Sutradan me Pavel, student kroatistike, vodi po Brnu, kiša i dalje pada, on mi pokazuje fontanu usred grada, na trgu Slobode, na kojoj su stihovi pjesnika Jana Skacela koji se pita kad će više ta kiša.

"Ovdje rijetko pada kiša", kaže Pavel.

Pavel je iz Šleske, rudarske oblasti, pitam ga kako je tamo.  

"Mi kažemo: umro pas", kaže Pavel. "Ljudi puno rade, gledaju televiziju, a onda se preko vikenda ubiju od alkohola."

Pavel me vodi preko trga do crkve svetog Jakova na čijoj je fasadi nevjerojatan prizor: anđeo je skinuo gaće i prema drugoj crkvi, također katoličkoj, pokazuje golu guzicu. Pavel mi mirno objašnjava kako su se u to vrijeme gradile dvije crkve, a graditelji su se takmičili tko će biti prvi. I kad je ova crkva svetog Jakova prva zgotovljena, arhitekt je, da bi se našalio s graditeljima crkve svetog Petra i Pavla, uradio ovog neobičnog anđela.

Inače, Brno je poznato i po velikom književniku Milanu Kunderi, te češkoj zbrojovki.

No, razgovarajući s nekoliko stanovnika Brna shvatio sam da Kunderu baš ne vole.

"On je Francuz", kaže studentica Zuzana. "On ne voli Čehe. A ovdje je najveći Jan Skacel."

Pogledao sam u nebo, kiša i dalje nije prestajala.

O tvornici oružja, pak, kaže da više ne postoji, osim jednog dijela u kojem se proizvode drveni dijelovi puške.

"Kundak", kažem.

Zuzana me čudno gleda. 

Pavel mi kroz smiješak objašnjava kako je nastao kratki spoj u komunikaciji jer kunda na češkom znači ženski spolni organ, pa nisam baš dobro shvaćen.

Brno ima i svojega zmaja. Naime, u srednjem vijeku iz cirkusa je pobjegao krokodil, klao ovce, kokoške...a ljudi mislili da je riječ o zmaju. Tadašnji poglavar grada obećao je bogatu nagradu onome tko ubije opakog zmaja. Jedan lukavi seljak ubio je ovcu, ispraznio joj utrobu i napunio je vapnom. Kada je krokodil pojeo ovcu zapekla su mu se crijeva od vapna te je uginuo. Danas u Brnu, na ulazu u vijećnicu, postoji spomenik tome zmaju.  

Neposredno prije književnog nastupa na koji je iz Praga pristigao i veleposlanik Frane Krnić, doznajem kako su se neki idiotizmi iz ovih naših prostora prenijeli i na neke Čehe. Naime, stanoviti Čeh s kroatistike postao je ustaša. Nosio je majicu s likom Ante Pavelića, na tulumima pisao flomasterom po kolegama slovo U, pjevao Thompsona. No, ostavila ga je cura Hrvatica, zaljubila se u mladića iz Afrike. To je Čeha ustašu strašno razočaralo pa je zamrzio Hrvate i sad mu je idol Hitler. U međuvremenu je i napustio fakultet. Na srbistici, pak, Čeh postao četnik. Mladić dolazi na predavanja u šajkači s kokardom, a na zidu spavaće sobe drži poster Draže Mihajlovića.

Inače, na književnoj večeri na kojoj smo čitali svoju prozu na hrvatskom, a studenti tu istu prozu na češkom, stigli su i studenti srbistike. Između ove dvije grupe studenata nema uopće problema, jedino se ne mogu dogovoriti oko bosanske književnosti, pod čiju nadležnost to spada.    

Sutradan nas je veleposlanik Krnić odveo u obližnji talijanski restoran na ručak. Svoj posao radi oko četrdeset godina, prošao je Čile, Nizozemsku, Italiju, sad je u Pragu, oko godinu dana. Jedemo i hvalimo češko pivo. Veleposlanik nam priča o Barunu Trenku koji je umro ovdje u Brnu, u zatvoru na obližnjem brdu. Naime, nakon što je optuživan da siluje, krade, ubija, uhićen je i zatvoren. Njegovo tijelo može se vidjeti u kapucinskoj crkvu u kojoj postoji takav sistem ventilacije da se leševi ne raspadaju nego ostaju mumije.

Inače, veleposlanik je studirao Pravo u Beogradu, bio na fakultetu sa Slobodanom Miloševićem, dobro su se poznavali. 

"Kakav je bio student", pitam.

"Odličan", kaže.   

Odmah sam se sjetio gospodina koji je poznavao Miloševićev glazbeni ukus. 

"Znate li da je volio slušati grupu Magazin", kažem.

"To ne znam", kaže veleposlanik. 

"Posebno onu pjesmu Kokolo", kažem.

Navečer je na fakultetu priređena fešta. Na pozornici su Česi koji odlično "skidaju" Pixies. Toče se krigle piva, nazdravlja, svi su veseli, nigdje agresije. Pred jutro odlazimo spavati, kiša i dalje ne prestaje, nije prestala otkad smo došli. Nuhanović je zbog posla morao hitno vlakom prema Zagrebu u ranim jutarnjim satima. Perišić i ja imamo vlak u podne, možemo se fino naspavati. No, zasanjao sam ružan san, toliko ružan da sam se probudio i nisam više mogao zaspati. Sanjao sam da mi je netko ukrao cipele, sanjam kako u Zagreb idem samo u čarapama.
Kad sam se u znoju probudio, cipele su na sreću bile pored kreveta. A vani je napokon granulo sunce.