| Priče iz dubine |
| Marjan Prpić | |||||
Stranica 3 od 3 Nemamo vremena za čekanje. Sada smo se svi već počeli pothlađivati. Ova dvojica što su ronili dalje pogotovo. Odmah krećemo kako bi se zagrijali, dvobocnike ne rastavljamo nego ćemo to učiniti kod slapa. Uz put Gordan snima transport, Alan drži pomoćni fleš, takozvani „slave“. Mi ostali poput pravih „slejvova“ teglimo nizvodno.
 Negdje „daleko“ iznad vidim kako netko mutnim svijetlom baterije miče lijevo-desno. Pretpostavljam da je na površini ali nisam siguran jer je sve crno i nema šanse da se razlikuje što je što. Takav je doživljaj ronjenja u špilji. Nestaje percepcija prostora. I to kada se još relativno vidi. Kada se zamuti kako to inače zna, onda ne vidite ni milimetra preko stakla od maske.  Uskoro su došli Alan i Frf koji su opet bili uz mene. Sada u sve boljem raspoloženju otplivali smo prema poznatim dijelovima i iskoro došli u podnožje ulaza. To je sipar - zapravo hrpetina odronjenog kamenja. Penjemo se prema Suhom kanalu. U njemu pregledavamo boce, pretačemo zrak i odvajamo one koje moraju na površinu i punjenje. Skidamo ronilačka odijela i presvlačimo suhu robu. Kombinezoni se privremeno cijede. Sada smo već totalno opušteni. Jedu se slatkiši, vraća energija i pije neizbježno pivo zbog rehidracije  . Komentiramo ronjenje i akciju, sređujemo dojmove. Alan se vezom javlja na površinu dežurnom Igiju kako je sve u redu i kako uskoro krećemo. Pripremili smo transport (boce i druga oprema prikačeni na treće uže koje vuče ekipa odozgo), ali prije njega slijedi penjanje u parovima. Zadnji par uz transport se ujedno brine da gomila prikačenih vreća ne zapinje putem. Strpljivo čekamo svoj red, cupkamo i mašemo rukama da se zagrijemo. Jednom kada krenemo gore, nakon tri metra već će nam biti toplo.  Koncentracija ne smije popustiti niti u jednom trenutku. Siguran si tek kada se popneš, makneš od jame, zatim „skineš“ sa užeta i odmakneš na stranu. Prema gore nastojim raditi ritmičko odupiranje. Brojim deset – petnaest.. malo stanem. Zjakam okolo i gledam veličinu jame i gore prema izlazu. Uskoro sam prešao drugi spit i izlazim iz „bunara“ – 40 metarske jame široke 5-7 metara i izgledom baš takvim kakvo joj je ime. Pravi bunar kojeg je vrtloženje vode izdubilo kroz tisuće godina. U jesen i proljeće taj se bunar ispuni gotovo do vrha, a voda izgleda kao u kotlu. Izlazak iz bunara podsjeća na izlazak u svemir iz filmova. Odjednom se nađete u ogromnoj i širokoj mračnoj rupi. Osjećaj prostora nestaje, a pojavljuje se osjećaj malenkosti. Gledano negdje sa strane, plamen karbidne lampe na kacigi vjerojatno izgleda kao izgubljena zvjezdica u mraku.
 A znao sam i ja što mogu očekivati. Straha nije bilo. Vezan jesam. Sve po pravilu. Logika je govorila moguće probleme. Dočekao sam ih spreman pa nije bilo potrebe da se poremeti srčani ritam  . Penjem metar i pol do prelaska na „zub“, stajem nogama na čvrstu stijenu. Otkapčam dio opreme na nozi koji mi sada ne treba i koji smeta pri penjanju.  Uvaljuju mi hladni „rehidracijski“ gemišt. Antonia me zeza kako sad puno bolje izgledam nego kad sam prvi put išao u Rokinu. Moje drage nema jer se morala vratiti u Zagreb, ljuta što mora raditi. Svejedno, svi smo dobre volje. Cijela ekipa sjedi vani i čeka da se vrati i posljednji od nas. Nepisano pravilo koje odražava timski duh i prijateljstvo koje se stiče u ekstremnim situacijama. Zapravo je jednostavno, jer u ovom poslu jedini na koje možeš računati su oni do tebe. I obratno. Uskoro su Darko i Alan vani, otkapča se oprema, pije pivo ili gem, zatim se sve mokro stavlja na livadu ili po šatorima na sušenje, tek onda odlazimo na večeru. Poslije večere pojavila se torta – mađarski kolega slavi rođendan, a tortu su spremili u Brinju. Smijeh, zezanje, a onda premještanje uz logorsku vatru. Smijeh i zafrkancija ne prestaje, prepričavamo dan opet, a onda brifing i dogovori za sutrašnji dan.  Ekspedicija je počela i svakako nije godišnji odmor. Umor nas polako savladava i nešto prije ponoći odlazimo u šatore na spavanje. Zvjezdano nebo nad Kapelom pratit će nas sve dane ekspedicije. A zora slijedećeg dana podsjetit će nas da je ovo Lika u svom najboljem izdanju. Iako smo se kuhali od vrućine svaki dan, jutra pred svitanje su hladna poput zime. A prvo slijedeće je bilo toliko hladno da ni tri vreće za spavanje nisu pomogle. Tek su prve sunčane zrake zaustavile drhtanje.
Ali, da se stvarno žalimo - ne bi voljeli ovo što radimo.
|
|||||
