| Priče iz dubine |
| Marjan Prpić | |||||
Stranica 1 od 3 Upoznavanje domaćeg kraja obično ide „površinskim“ putem, hodanjem po cestama, puteljcima, livadama, šumama. Ponekad se odvažimo pa neki rijetki srećkovići imaju priliku poput ptica preletjeti sve nabrojano, a većina ostalih kada poželi kakav let pribjegne čarima i čudima interneta pa preko googlea i satelitskih snimaka pogleda svoje dvorište, gaj i da li mu se krov od kuće dobro drži.
Čemu onda ova priča?
Jednostavno, želja mi je "hladne" glave pokazati na koji način se odvija jedno istraživanje, sastavljeno od volje, želje, dobrih i krivih procjena, suočavanja sa dotad neviđenim ili neprobanim, borbama sa neprirodnim situacijama i strahovima... a u mom slučaju – prvim ronjenjem u špilji, odnosno preronjavanjem sifona.
 O dotičnom jezeru kruži priča kako su iz obližnje tvornice INE za preradu goriva i Chromosa (boje i lakovi, ako se ne varam) pod okriljem noći bacali bačve sa sumnjivim sadržajem označenim mrtvačkom glavom. Nove priče kruže kako ih više ne bacaju, a da je isto očišćeno i kao dokaz podastiru velike količine riba koje se mogu naći na istom mjestu. Naša plemenita volonterska akcija na poziv robolovnog društva sastojala se od vađenja lopoča koji su se proširili poput zaraze, pa ribičima petljaju udice. Kako god, bačve nismo vidjeli, a i ribe koje smo vidjeli ne svjetle u mraku. Zasad.  Uglavnom to se može svrstati pod ekstremna ronjenja i za to postoje posebni ronilački tečajevi i kategorije. Ronjenje u špiljama je kategorija za sebe i definitivno najopasnija. A moj slijedeći uron bio je u špilju, odnosno u jamu – Rokinu bezdanu.
Na ekspediciji o kojoj smo već pisali na ovom portalu došao je prvi dan akcije, koji je donekle malo pomutila vijest što se vrtila na svim televizijama, radio postajama i svim novinama – kako se na izvoru Cetine, prilikom ronjenja u jami utopio slovenski ronioc.
U takvom smo se ozračju pripremali na ulazu u jamu. Svako sa svojim mislima, vodeći brigu o osobnoj i klupskoj opremi koja se spušta skupa sa nama.
 Da se vratimo pripremama. Oko 11 sati prije podne krenuo je prvi dvojac prema dolje. Bio sam predviđen u drugoj, a zatim se to u hodu promijenilo u treću grupu. Kako sam trebao relativno brzo početi sa spuštanjem, a u namjeri da dolje ne gubimo previše vremena na opremanje, ronilačko odijelo sam obukao na površini. Međutim, prema onom šugavom Murphyu i njegovom "zakonu", prvo je došlo do promjena u redoslijedu, a zatim se nekako otegnulo i spuštanje drugog dvojca. Ulazna jama u Rokinu bezdanu duboka je 100 metara čiste vertikale. To u pojedinačnim akcijama prolazimo u komadu ili sa jednim spitom na 60 metara dubine. Načelno to ne traje dugo, ali smo za ovu ekspediciju zbog učestalih silazaka napravili 3 spita po užetu. Riječ je o „klinu“ zabušenom u stijenu na koji se stavlja karabiner i uže veže u čvor. Zapravo je riječ o osiguranju u slučaju pucanja užeta, kako ne bi proletjeli do dna nego se zaustavili na tom klinu i duljini užeta do njega.  I tako je to trajalo. Vani je temperatura dosizala svoju ljetnu razinu, a ja sam pod 7 mm debelim ronilačkim odijelom i speleološkim kombinezonom sa svom „željezarijom“ po sebi lagano kuhao. Ni hladovina nije pomogla. Trudio sam se provesti tkz. „iguana tretman“ što znači – leći u sjenu i ne micati ni trepavicama. Svako kretanje izaziva litre znoja. Oni odozdo još uvijek ne javljaju radio-vezom da se mogu zakopčati i krenuti na čeznutljivih 9 stupnjeva. I tako je to trajalo.  Ako vas i promaši – može pogoditi uže i oštetiti ga ili čak presjeći poput noža. Krenuo sam prema dolje sav sretan – napokon hladni zrak! Kako to izgleda? Hm... pa otprilike ovako; nakon 6-7 metara strmine na ulazu, stane se na „zub“ gdje ona završava. Ispod toga, pod dupetom se otvara tamna jama širine cca 25 x 15 metara i dubine već spomenutih 100. Iz sjene i tamnog prelazi u mrak što se pogleda dublje. U trenutku kada ostanete njišući se na užetu ispod zuba, sve ono do čega ne dopire sunčeva svjetlost, sva ta tamna mjesta daju drugačiju percepciju dubine, dužine i širine.  Ne gubim vrijeme previše razgledavajući (to sam već vidio, a imat ću i više vremena penjući se), spuštam se istom brzinom- laganom tu i tamo lagano zastanem kako ne bih previše trenjem zagrijavao spravu za spuštanje. Ako se to radi prebrzo toliko se ugrije da vas opeče prilikom otpuštanja, a može doslovce i spaliti košuljicu užeta. Nakon par minuta spustio sam se do dna, otkopčao se i požurio popeti do „Suhog kanala“ – jedinog takvog mjesta u Rokinoj. Desetak metara je viši od razine podzemne rijeke i nekih par metara od mjesta na kojem sam se spustio. Ime mu treba shvatiti uvjetno jer se tijekom kišne sezone razina vode u Rokinoj podigne i potpuno ispuni cijeli kanal i još nekih dvadesetak metara više. Osim toga, u njemu smo otkrili dva ogromna podzemna jezera povezana sifonom, a u istraživačkom ronjenju došlo se do -28 metara, ide i dalje... Toliko o tome kako je „suh“. U njemu se presvlačimo u ronilačka odijela i obratno, što su sada svi činili osim mene jer sam se ja, naravno, obučen spustio, a na svoje nezadovoljstvo shvatio sam da sam toliko vruć da mi ni hladan zrak nije pomogao. Jedva sam čekao da uđemo u vodu. Onda smo se polagano spustili do rijeke, krenuli uzvodno i na jednoj stijeni počeli oblačiti preostalu ronilačku opremu. |
|||||
