| Priče iz dubine |
| Marjan Prpić | |||||
Stranica 2 od 3 Plan je slijedeći... Šestorica nas roni kroz prvi uzvodni sifon, svako nosi samo jednu bocu. Nakon prerona plivamo preko jezera, penjemo se uz slap i hodamo kroz Tihijev kanal do slijedećeg sifona gdje su stala prijašnja istraživanja. Na tom mjestu dvojica istraživača idu dalje, ali im prethodno pripremamo opremu, odnosno radimo dvobocnike. Što znači, na njihovu jednu dodajemo po jednu od naših, one u kojima će biti najviše zraka. Radi lakšeg kretanja kroz kanal nećemo svi nositi kompenzatore ili „life jackete“ – prsluke koji se koriste pri ronjenjima nego samo dvojica koji idu dalje.  Kada smo se konačno opremili, krenuli smo kroz vodu preko dvije velike plošne stijene prema sifonu. Na zadnjoj smo zaplivali i došlo je vrijeme da se suočim sa svojim prvim ronjenjem u špilji i svojim prvim strahom po tom pitanju. I dalje sam bio vruć k'o pećnica. Smetala mi je kaciga, kapuljača ronilačkog odijela, imao sam dojam da mi općenito fali zraka. Uglavnom osjećaj koji vam nikako ne treba u speleologiji. Sva dekoncentriranost pridonosi gorem osjećaju, ali i mogućim greškama. A osjećaj se pogoršao kada smo zaplivali. Ispostavilo se da nama četvorici koji smo plivali bez „life jacketa“ postaje problem održavati se na površini. Opterećeni sa utezima, nezgrapnim transportnim vrećama imali smo stvarnih problema i neprestanim održavanjem na površini i trošili smo zraka više nego smo planiranli. Dvojac sa jacketima nije imao takvih poteškoća.  Naziv „Arijadnina nit“ potječe iz grčke mitologije, kada je Arijadna, kćer Minosa, darovala Tezeju koji se spremao ući u labirint ubiti Minotaura mač i klupko vune. Tezej je zavezao nit na ulazu i odmotavao klupko, a kada je ubio Minotaura, zamatajući klupko lako je našao izlaz.
Prvi sifon u Rokinoj nije dugačak – nekih 2-3 metra i na dubini od 4-5 metara. Zapravo je skoro pravilno okrugla rupa u kamenom zidu koji odvaja dva jezera.
Sada sam se držao za uže spitano za zid iznad mene i koje je išlo nekih 6-7 metara prema suprotnom zidu i crnoj vodi ispod mene.
 Nikada se nikog ne prisiljava na nešto i ako se netko ne osjeća sposobnim u trenutku za dalje – nitko mu neće zamjeriti. Niti bi meni netko zamjerio da sam odlučio vratiti se natrag. Na taj način se dovodi u opasnost ni sebe ni druge. I nema pametnijeg načina. Velim mu – „samo tren da se skockam“. Kod ronjenja kao i kod većine stvari – najveći je problem u glavi. Posložiti kockice, razumno razmišljati kada se ništa razumnog ne dešava oko vas – to je stvar koja se uči i s kojom možete funkcionirati i vaditi glavu iz nevolje. Svoje sam kockice posložio za pola minute. Stavio regulator u usta i krenuo prema dolje. Alan je ispred mene je krenuo, a zamnom i Frf kojega nisam vidio ali sam znao da je tu. Dišem normalno, ok je. Ispred sebe vidim svoju ruku kako drži uže osvjetljeno električnom svjetiljkom sa moje kacige. U daljini vidim obrise rupe i blijedo svijetlo iza. Sva boja u blizini je mliječna koja malo dalje prelazi iz plavkaste u tamnu. Ispod mene je bolesno crna.  Sada sam već bio toliko opušten da sam se u sifonu okrenuo na leđa kako ne bih zapeo ventilom za strop, rukom se lagano odupro o stijenu a drugom čvrsto stiskao palac i kažiprst kao prsten oko užeta. I onda je strop nestao i krenuo sam prema gore. Na površini sam „kresnuo“ karabitnu lampu na kacigi, upalila je iz prve, a zatim ugasio LED-ice da štedim baterije i rezervno svjetlo. Uskoro je izronio i Frf i sada smo trebali krenuti preko jezera prema slapu.
Plivanje se pokazalo jednako teško nama četvorici i onda smo na brzinu improvizirali prijevoz – po dvojica se uhvatimo rukama na onog sa jacketom. Sada smo se konačno mogli lakše održavati. Međutim, plivanje u susret struji nas je dodatno opterećivalo. Trojac bez kormilara zdušno je mlatio perajama i kretao se mic-po-mic kroz jezero. 
Prilazimo s lijeve strane, gdje stijene omogućuju penjanje pokraj slapa. Struja je ovdje zbilja jaka i pomišljam na to kako bi lako mogla podvući pod taj slap i u mrak.
Na stijenama ostavljamo peraje i s mukom se penjemo. Na vrhu, prolaz pokraj lijeve strane slapa je zapravo špranja. 
Nakon nekog vremena iza nas se više ne čuje slap, ulazimo u područje tišine i dolazimo do sifona. Ispred njega, s desna, malena je šljunčana plažica na kojoj ćemo opremiti dvojicu istraživača. Tog prvog puta bili su Alan i Damir.
Skidamo opremu, vade se ključevi i zatezači, provjerava se količina zraka u bocama, pazimo da svima ostane podjednako i formiramo dvobocnike. Premještaju se regulatori.  Ostaju dvije boce spremne za eventualnu situaciju ako nešto pođe po lošem. Frf i Alen su slijedeći najiskusniji i ako bude trebalo netko od njih će navlačiti opremu. Alan i Damir kreću. Gordan fotografira akciju i sve do tada. Lagano plivaju po površini svjetleći baterijskim lampama lijevo-desno tražeći prolaz pod stijenama. Za sobom vuku Arijadninu nit po kojoj će se vratiti natrag ako se voda zamuti. Od njihovog svjetla shvaćamo kako sifon zavija u desno i uskoro oni nestaju. Više ne čujemo i zvukove mjehurića.
 Vrijeme kratimo pričom i gumenim bombonima, a budno pazimo da li je Arijadnina nit napeta i osluškujemo zvukove iz sifona. Gledamo na sat, prošlo je pola sata, 40 minuta... vrijeme sporo ide. Sada već znamo da su prošli sifon, jer da nema puta brzo bi se vratili natrag. Ne bi nepotrebno trošili zrak. A onda iz dubine vidi se zraka svjetla baterije. Vraćaju se! Jednako polako kako su i krenuli, jedan ispred, a drugi namatajući Arijadninu nit. Uskoro su kod nas i slijedi radosna vijest – preronili su sifon. dugačak je nekih dvadesetak metara, kanal se nastavlja dalje i to dosta. Došli su do -pretpostavljaju- trećeg sifona. Ova vijest opravdala je svu ekspediciju. Dužina Rokine probijena je! Postoje šanse i za dalje. |
|||||
