| ... i treća sreća. |
| Antonia J. | |
|
  Moja draga Mare (znat ćete na koju mislim) imala je svojih 5 minuta. Ali baš svojih. To je ono kada nikoga ne vidiš oko sebe, samo čuješ pjesmu i riječi koje ti podosta znače... Pa onda povede i dobar dio „publike“ za sobom i onda se tih 5 minuta protegne na sat... a onda to bude ovako.... "Kažite mi jeste li se umorili, jesu li vas prevarili, jel vas vrijeme pregazilo. Kažite mi pjevate li pjesme stare, kao nekad uzdignute glave, dal ste isti kao nekada... prijatelji često mislim na vas." (Zatvorite oči i zamislite?). Onda glazba stane, a mi ustrahu, joooooj, što će sada svirati. Ajmo svi započet, onda će oni dalje.... pa opet krene... hit do hita...
 „Dugo nisam vidio svoj rodni kraj, proljeće je sada mene obuze sjeta. Ja ti pišem pismo stari prijatelju moj, daj mi reci što ima novog sve mi reci što znaš...i dal još svirate noću pored rijeke, sad je došlo lijepo vrijeme, pjevate li one naše pjesme... „ Ooooo da, pjevamo, pjevamo i ne da nam se kući poć!
 O, nek se ponovi ubrzo. Zašto čekati drugu godinu i nove balove? Izmislit ćemo razlog...
 
 
 
 
 
  Fotografije: Antonia Javor |
)
