Uz Draženov band nije nedostajalo zabave, narodnih pjesama koje dižu ljude sa stolica i mame osmjehe na lica. Uz kolo KUD-a, „sastalo“ se kolo na podiju sale u kojem su plesali svi koji su htjeli. Tijekom večeri prikupljao se novac za poplavljeni Kosinj pa su svi bili darežljivi kada je takva pomoć potrebna. U jutarnjim satima kada je već umor napravio svoje, krenulo se na spavanje, ali se Ličani teško rastaju, pa se popilo i nekoliko putnih na šanku. Kada smo se konačno potrpali u autobus i krenuli prema hotelu, za vrijeme vožnje, pronašlo se snage za pjesmu i svirku, pa se skoro napravio još jedan krug oko hotela kako bi se otpjevalo do kraja. Smijeha nikada dosta, ali trebalo se odmoriti kako bi se sutradan otišlo na nedjeljnu misu na kojoj smo također imali dio programa. Nedjeljno hladno jutro, iskoristili smo za razgledavanje Stuttgarta uz Dražena, a kasnije se uputili na misu u obližnji Sindelfingen gdje nas je ugostio fra Marinko i omogućio nam da se osjećamo kao kod kuće.

Ne bi priča imala potpun kraj da se nije dogovrio idući susret, ali u Križpolju za Križevo početkom svibnja. Nakon svega je lako zaključiti da je lijepo biti iz Like, Brinja, Stajnice ili Križpolja - lijepo je znati  tko smo i odakle smo. Lijepo je imati ljude poput Dražena jer on živi za svoje korjene, pjesmu, Liku i svoje najdraže Ličane. Na svemu su mu zahvalni svi članovi KUD-a Brinje jer smo dočekani raširenih ruku, ali nije ni čudno... ipak se zna kakvi smo mi Ličani, bez obzira gdje bili.

Fotografije: Antonia Javor