Prije tridesetak godina postojao je u mome selu Plašćici tek jedan jedini crno - bijeli televizor; navečer bi se pola sela znatiželjno uguralo u susjedovu prostoriju gdje je na jelovoj dasci pričvršćenoj čvrsto na zid, u mraku prostorije, blještalo "čudo prirode", kako se o tome izrazio jedan stariji stanovnik sela.
Ta susjedova drvena kuća, svojevrsno malo seosko kino, bila je konstruirana po klasičnom receptu tadašnje ličke arhitekture: na katu su živjeli ljudi, dolje u prizemlju stoka, koja bi, kao da zbog nečega prosvjeduje, često udarala nogama u utabananu zemlju ili mukala, a odozdo se kroz daščani pod koji je još više pojačavao zvuk tog mukanja širio vonj balege na koji smo svi navikli kod svojih kuća pa ga kod susjeda nismo ni zamjećivali.
Kad bi završili poljoprivredni ili neki drugi seoski poslovi, kad bi se smračilo, krenulo bi se kao po nepisanom pravilu u to "seosko kino"; stariji bi zauzeli stolice, klupice, otoman, mi djeca sjedili bismo na podu a gazda bi, s nekim izrazom lica kao da je on osobno Nikola Tesla, trijumfalno pritisnuo dugme: ekranom bi se nakon nekoliko sekundi čekanja razlila magična slika.

Moj djed od samog početka nije volio televizor (to je valjda prenio i na mog starog), pogotovo nije volio nogometne utakmice, zapravo je mrzio sport. Tvrdio je da su igrači od gume i da trče na struju: sad vidim da je imao potpuno pravo. Posebno je imao pik na ekonomsko propagandni program na televiziji. "Kad je nešto dobro onda to ne treba reklamirat", govorio je mudro.
Jedan od prvih filmova koji sam gledao na tom televizoru - a dolje ispod daščanog poda mukala je stoka i mačevala se rogovima - bio je onaj u kojem ulicama okupiranog grada defilira mlada, zgodna skojevka. Gledao sam u nju kao u Boga, maštao o njoj. Mnogo godina kasnije, na snimanju filma Kino Lika, sjedit ćemo ona i ja na daščanom pragu iste takve kuće i pričati o tome događaju iz moga djetinjstva. No, dok sam kao klinac očarano zurio u susjedovu magičnu kutiju, tako da su mi oči, kako bi to genijalni Džoni Štulić rekao, bile četvrtaste ko ekran, rođak iz susjednog sela imao je već i televizor u boji, novo čudo prirode. Otišao sam to vidjeti, televizor je stvarno bio u boji, na ekran je bila nalijepljena nekakva folija, sve je na ekranu bilo u plavom, svi su imali plavu odjeću, kao radnička klasa. Rođak je imao i crvenu foliju, pa je imao televizor i u crvenoj boji.
Onda je i moj stari, napokon kupio televizor.
Bio je marke Ambasador, imao je kao i svi televizori u selu samo prvi program, no, slika je konstantno sniježila. Stari je više bio na krovu nego pred televizorom, namještao je antenu i psovao. Ja bih, kad ga ne bi bilo u blizini lupao iznervirano šakom po televizoru, da bar malo rastjeram taj vječni snijeg. Zima, snijeg u televizoru, ljeto, snijeg u televizoru, onda se televizor potpuno pokvario, a nema ništa depresivnije od pokvarenog televizora u kući ili stanu. Gotovo, kao da je netko umro.
Stari je sam pokušao popraviti televizor, on je vješt u popravljanju motornih pila, no televizor nije uspio oživiti iz mrtvih. Onda se pročulo da u susjednom selu ima neki specijalist za televizore. Strpljivo smo ga čekali, napokon se jedne subote pojavio. Od alata imao je samo sjekiru na ramenu. Više je sličio na dželata, nego majstora za televizore. Ipak, nekim čudom uspio je popraviti televizor, ali i dalje je na ekranu iritantno sniježilo, pa je zaključeno da su vjerojatno krive podzemne vode, a protiv prirode se očito ne može.
Bilo kako bilo, sad sam ponovno imao svoje malo kućno kino i nikad nisam propuštao TV kalendar. A pamtim i emisiju o filmu Kino Oko.
No, ono pravo kino, bilo je u sedam - osam kilometara udaljenom Brinju. O njemu mi je pomalo preplašeno pričao moj kolega iz osnovne škole, Rom koji je živio s mnogobrojnom obitelji na brdašcu iznad škole. On se nekim čudom jedne ljetne večeri obreo u tom kinu, gledajući ni manje ni više nego vestern.

"Pričaj mi, kako je bilo?", pitao sam i naćulio uši.
On me još jednom preplašeno pogledao, kao da su ga ponovno sustigle mračne uspomene na tu njegovu prvu filmsku projekciju u životu, i rekao onim svojim naglaskom brinjskih Roma koji me neodoljivo podsjeća na govor Dubrovčana kako više nikad neće u kino.
"Sjedio sam u prvom redu i ništa nisam vidio. Cjelo vrijeme filma držao sam od straha ruke na glavi jer sam se bojao da konji koji skaču po zidu ne skoče meni na glavu", rekao je.

Kino Iskra

Kad smo već kod kultnih filmova, jedan moj poznanik u Zagrebu ima doista sjajnih filmova: Herzog, Fassbinder, Bergman, sve od Žike Pavlovića, pa gledam ponovno te filmove na laptopu i uživam u tome, ali kino je ipak kino. Te kišne večeri u Zagrebu kino ponuda nije bila naročita, a u Zagrebu, čas iznimkama poput kina Europa ili Kinoteke na Tuškancu, ona skoro nikad nije naročita. U kinu MK21 u Parizu, pored biblioteke Francoise Mitterranda, u arondismanu u kojem sam godinama živio, najteže se bilo odlučiti koji od najnovijih odličnih filmova pogledati. Iako, u Parizu mi je daleko najdraže kino "Le Champo" pored Sorbonne. Malo kino, intimna atmosfera, mnogo dobrih, starih filmova. Nedavno sam tamo gledao "Who' s that knocking at my door", od Martina Scorsesea i ponovno uživao.
Inače, u Parizu su kina i dalje hramovi, a u Bordeauxu je čak i crkva u središtu grada pretvorena u kino, na zidovima su još uvijek oslikani anđeli. Pokušajte nešto takvo ovdje zamisliti. Kiša je i dalje padala, pogledao sam po novinama i odlučio otići u Cinestar u Branimirovoj. Sjedalice su udobne, no na pola bezveznog filma izišao sam ljutito van i udahnuo zrak. Dok sam u ruci nervozno gužvao kartu, primjetio sam kako imam pravo na besplatno pivo. To me bar malo odobrovoljilo. Pomislio sam, bar ću nakon ovog čemera od filma popiti pivo.
Kada sam malo bolje zagledao u kartu vidio sam da ću pivo morati popiti - nigdje drugdje nego u kockarnici. Otišao sam liftom dolje negdje do te kockarnice. Ne volim ulaziti u kockarnice, osim kad moram hitno na toalet ili nekom prijatelju u kasnim satima kupiti cigarete. Dao sam brineti na blagajni kartu, ona bon za koji sam na šanku dobio čašu piva. Naslonio sam se na zid i promatrao kako ljudi oko ruleta gube i dobivaju novac.
Rekoh, ne volim kockanje, ne privlači me, kao ni raznorazne kladionice. Iako sam svojedobno zbog kladionica skoro nadrljao. Naime, u to vrijeme kao novinar Crne Kronike napisao sam članak o birtiji koja je bila vjerojatno prva ilegalna kladionica u Hrvatskoj. Bili su to prapočeci klađenja na sve te najmještene rezultate, policija je znala za to mjesto, ali nije reagirala.

Naravno, reagirali su tek kada je u novinama izišao članak koji sam napisao o tome, iako nisam imenovao birtiju. Odmah su je zapečatili, a po gradu je za mnom nastala hajka, pa sam se neko vrijeme, da sačuvam živu glavu, morao skloniti na sigurno. Jedan od vlasnika birtije, ući će poslije u anale Crne Kronike. Naime, kao djelatnik jedne sportske kladionice odlučio je opljačkati sam sebe. Dohvatio je metalnu štangu te se iz sve snage raspalio štangom po čelu, ali je ubrzo razotkriven.
I tako, stojim naslonjen na zid kockarnice, pijem pivo, tražim na zidu sat, onda se sjetim kako niti jedna kockarnica nema sata, da igrači valjda izgube pojam o vremenu. Zato valjda nema ni prozora. Potom se sjetim svog prijatelja koji je nekoć radio kao redar u jednoj zagrebačkoj kockarnici. Otkrio mi je da je od svih klijenata koji su dolazili jedino na dobitku bio neki penzioner.
"Došao bi uvijek kad bi dobio penziju, stavio nešto para, ako bi dobio platio bi za taj novac prostitutku, ako bi izgubio, otišao bi kući i čekao novu penziju i novu šansu", rekao mi je prijatelj redar.
Taman kad sam popio zadnji gutljaj pive, pogledao sam opet u kartu i spazio da imam besplatan žeton od 50 kuna, u isti tren ispod oka vidim i jedno slobodno mjesto za ruletom, kao popločeni put za nesreću. Doboko udahnem, krenem iz jednog mjesta u tri smjera, kao junak mog romana "Sjajno mjestu za nesreću", te se u nekoliko koraka nađem za ruletom. Ugurao sam se između dvojice tipova i pripremio za igru.
Htio sam odmah izgubiti, da odem van iz ovog mjesta, stavio na crveno i dobio 100 kuna, stavio sve na crno i dobio 200 kuna, stavio opet sve na crno i opet dobio, svi su gubili, ja dobivao. Onda sam opet stavio sve na crveno i, srećom, sve izgubio.
Tko zna kako će proći drugi koji danas kupuju karte za kino?