Iza mene je jedna zanimljiva godina. Iako kalendarski još uvijek traje, odlučila sam joj posvetiti par riječi jer mi je nekako posebna. Znate one godine koje se posebno bilježe u kalendaru i prate vas kuda god krenuli? Posebna je primjerice godina rođenja- stoji uvijek iza vašeg imena i prezimena, na svakom je važnom dokumentu i označava pripadnost jednoj generaciji i jednom vremenu. Zatim godina kada ste maturirali- označava određenu zrelost i odgovornost za sebe i svoje postupke i nije bez vraga negdje oko osamnaeste, kada i službeno postajemo punoljetni. Zatim bi došla godina kada ste i sami postali roditelj (ukoliko ste osjetili čari roditeljstva) ili godina kada ste upisali fakultet; pa godina kada ste diplomirali i tako dalje i tome slično, ovisno od osobe do osobe. Rekla bih: godina određenog postignuća, koje može ali i ne mora biti nešto materijalno i opipljivo, iako ja vjerujem da sve ono unutrašnje uglavnom jest i postaje vanjsko i opipljivo, ali pustimo to za neku drugu priliku. Važno je reći da je za mene 2009. godina počela spoznajom koju sam dugo vremena pokušavala dokučiti u sebi, a završava jednom još dubljom spoznajom : kako ništa, ni ljudi ni pojave, nisu slučajni!

Počela je pripremama za novogodišnju noć, koja je, u mom slučaju, samo jedna noć koju svakako volim provesti u ugodnom i dragom društvu i uz što manje prenemaganja! Tako nekako.

Najprije nisam imala nikakvih planova za doček, boljelo me grlo i osjećala sam kao da imam temperaturu, koju ipak, hvala bogu, nisam imala. Da izbjegnem buljenje u novogodišnji TV program, prihvatila sam poziv prijateljice da sa njom, njezinim dečkom i još nekim ljudima koje poznajem (doduše neke samo iz viđenja), u ugodnoj i kućnoj atmosferi dočekamo Novu. Činjenica da su pozvani redom otkazali odlučivši se za neke bučnije i ne tako tople prostore, nije nam smetala. Tako smo se za bogatom novogodišnjom trpezom, uz odlično vino i u ugodnoj atmosferi nas troje ispričali do mile volje, otračali poznate i nepoznate, prejeli toliko da više nismo imali gdje trpati sve te kulinarske specijalitete, a bogme smo i popili podosta vina, što je uz snijeg koji je padao u gustim pahuljama i zaleđenu cestu značilo: sjedi tu gdje jesi, a onda kad krenu prvi tramvaji, kreni i ti!
Tako je i bilo, no, vani me dočekalo doslovno brdo snijega! Znate onaj snijeg kada vam ne pomaže niti kapuljača niti kišobran? Snijeg koji se lijepi i ostaje u kosi, na kaputu, posvuda. U takvim situacijama redovito promrsim nešto sebi u bradu, pognem glavu, skupim se u sebe i žurnim korakom i uz što manje osvrtanja oko sebe nastavim dalje. Ali ove novogodišnje pahulje bile su tako čarobno mekane, okrugle i velike da sam ja, kao stopostotni ljetni tip koji savršeno funkcionira tek kada živa na termometru premaši trideset, ostala tako stajati neko vrijeme propustivši prvi i sljedeća dva tramvaja, očarana tim ranojutarnjim bjelilom. Dugo me nije toliko oduševio snijeg. Zapravo, čini mi se da sam tek tog novogodišnjeg jutra, ljeta gospodnjega 2009., onako promrzla na tramvajskoj stanici preko puta Kraša istinski uživala u snijegu!
Dotad, snijeg sam doživljavala kao gnjavažu: tramvaji obično kasne ili dođu pa nestane struje negdje na pola puta između mjesta otkud ste krenuli i destinacije na koju ste se uputili, pa ona bljuzgava, crna i slana masa koja vam upropasti cipele, ili naprosto sklizavo, zaleđeno tlo po kojem treba hodati oprezno kao po jajima. Dakle, sve to i još štošta, svake godine kada se prve pahulje spuste na grad, mene nekako ljuti i smeta. Kažem, sve do ove godine! Ali nije to bez vraga, barem ne u mom slučaju.

Moj prvi doživljaj snijega bio je u ranom djetinjstvu. Nekada su zime u Lici bile zaista bogate snijegom i znalo je biti jako hladno. Negdje na pola puta između kuće i škole znalo je biti takvih zapuha snijega da smo mi, klinci osmoškolci, znali stajati po desetak minuta i čekati da vjetar stane kako bi napravili sljedećih par koraka, dok vjetar opet ne počne vitlati snijegom ispred naših preplašenih očiju. Nekada smo se znali tako, ako bi nas vijavica zatekla na nekom brisanom prostoru gdje nema kuća, držati čvrsto za ruke, jer da nismo, valjda bi nas otpuhalo. Znalo je biti i izvanrednih situacija tijekom zime kada zbog snijega škola uopće nije radila po nekoliko dana u tjednu. A i te stare kamene kuće kakva je bila moja iz djetinjstva bile su zapravo užasno hladne. U kuhinji se ložila peć na drva. U sobi je bila nekakva peć koja je najčešće bila ili izvan funkcije ili je vrlo slabo grijala pa s punim pravom mogu reći da sam se, iako pažena i mažena, u djetinjstvu i zimi uglavnom smrzavala!
A tu moju averziju prema snijegu i zimi redovito je kurila i moja baka. Kako je bila poprilično sugestivna osoba a njezino mišljenje uglavnom neprikosnoveno, niti ja niti mlađi brat nismo iskusili čari zimskih radosti, čime bi onda mogli nekako kompenzirati sve one neugodnosti koje zima sa sobom nosi, uključujući i sige po prozorima sobe u kojoj smo spavali, primjerice.
Bakica se bojala naših grlobolja, prehlada, temperature, kašlja i sličnoga pa nas je u strahu od bolesti umatala i držala podalje od zime, a mi smo redovito svake godine bili gripozni, još i više negoli da nas je puštala u snijeg gole i bose! Danas kada razmišljam o tome čini mi se da bakina sugestija i nije bila toliko jaka koliko sam ja bila podložna (tuđoj) sugestiji, što je i razumljivo, za dobru poslušnu djevojčicu kakva sam onda bila. Više nije tako, promijenila sam se i ja i ova klima.
Danas duboko vjerujem da i snježni novogodišnji dan godine koja mi je po svemu posebna nije bez vraga bio- snježni i zimski. Meni je trebao baš takav, da me potakne i da razmislim o tome kako jedna loša sugestija, iako dana u dobroj namjeri i sa željom da zaštiti, može nekada trajno upropastiti jedno korisno i ugodno, a nekada, za drugoga , vrlo potrebito iskustvo. Jer, zima i snijeg prilično su benigni primjer loše sugestije.
U nešto ozbiljnije primjere iste spada, primjerice, dan kada sam upisala fakultet uz posao. Prva reakcija bila je: „…to ti nećeš nikada završit', to se tako ne more!“. Ili: "...to će dugo trajat' i ne isplati se!“.
Pa ipak, i to sam uspješno okončala. Snagom volje i entuzijazma. Nisam podlegla crnim prognozama. A složiti ćete se, ako snijeg i zima nisu bog zna kakav bauk za prevladati, to je svakako puno veći bauk, pa i za one koji posla nikada nisu okusili! Možda je pomogla pozitivna sugestija dobrih ljudi („kolegice, ja znam da ćete Vi ove godine diplomirati!“), možda sam ja naprosto to nekako sama u sebi odlučila, možda je ovo zaista moja- godina bivola- pa su i zvijezde na mojoj strani, a stvari počinju poprimati neke obrise i konture kakve odavno priželjkujem?
Ne znam, znam samo da se po prvi puta nakon dugo, dugo vremena osjećam dobro i korisno, a to je onda bilo iskustvo koje sam trebala proći i vrijedilo je uloženog truda! I zato, s nestrpljenjem očekujem sljedeće novogodišnje jutro. Tko zna kakve mi izazove sprema?
S pahuljama snijega ili bez njih, kakogod, s veseljem ću prihvatiti ono što mi nosi.