I četvero Brinjaka na promociji romana Damira Karakaša! :)
Dobro, dobro! Malo zvuči pretenciozno, ali kako bi nešto ovako prošlo, da naš čovik nešto predstavlja, a da barem jedan od nas ni tamo? Pa, možda bi se i desilo, al' nam Damir uvik na vrime javi mobitelom, pa se stignemo organizirat'.
Sad ćemo se uozbiljiti, lagano prijeći na književni dijalekt, ubaciti u prvu brzinu i idemo redom...

Dakle, kako je već gore rečeno, u atriju zagrebačkog kina „Evropa“ održana je promocija novog romana Damira Karakaša pod naslovom „Sjajno mjesto za nesreću“. Na ulazu u kino kočio se veliki plakat sa naslovnicom romana – na plavoj pozadini vidi se crveni Eiffelov toranj, a ispred njega poznata sjena sa šeširom.Damira smo naravno, odmah susreli, neformalnog kao i obično. Kad kažem neformalnog onda to znači da njega nije, niti će pokvariti uspjeh, slava ili ne znam što god. Uvijek iskren, realan i – uvijek svoj. I nikada neće sakrivati tko je i odakle je. Kod njega nema glume, samo istina, neiskrivljena.Takve su mu knjige (možda još uvijek ima onih koji se neće složiti), a svi koji su ih pročitali ili pogledali film „Kino Lika“ –a usput, bez glumljenja neke „građanštine“ priznali sebi da im ipak ima poznatih scena i da su te životne priče negdje čuli i vidjeli. Pa čak i gore, ako malo prošvrljamo po novinskim naslovima dnevnih događanja.Vjerujem da će i ovaj roman, čije sam ulomke čuo na promociji, i kojeg sam tek počeo čitati, prikazati isto tako neiskrivljenu nego stvarnu sliku „Grada svjetlosti“

„Sjajno mjesto za nesreću“ predstavili su osim Damira, njegov urednik Robert Perišić, dramska spisateljica Nina Mitrović, a ulomke iz romana čitali su glumci Siniša Ružić i Milivoj Beader.Radnja romana smještena je u Pariz, i gledana je iz rakursa „dotepenca“, ljudskog bića „s druge strane“ ili bolje rečeno, iz zemalja izvan Europske unije.

„Grad svjetlosti, a što si duže u njemu onda ti ta svjetlost polako blijedi“

Ta rečenica koju je izrekao Damir opisujući kako je nastao roman, možda najbolje govori o tematici i pravcu u kojem roman ide. Romani su naravno fikcija, no ideje za njega Damiru su nastajale kroz stvaran život, odnosno tijekom godina njegovog življenja u Parizu. Stvarnih situacija u knjizi očito ima dosta, iako ih mi prosječni čitatelji nećemo prepoznati, a vjerojatno će jedan dio i pomisliti kako je to nemoguće u Parizu, središtu mode, kulture, civilizacije, gradu za kojeg su vjerojatno čuli svi ljudi na planeti Zemlji.Međutim, slušajući Damira kako je nabrajao neke situacije s kojima se susretao tijekom tih godina, načine na koji se opstaje u velegradu, kako je sve organizirano, od mjesta uličnih svirača, crtača, do odlaska u zatvorske katakombe (doslovce katakombe) gdje ti na ulazu policija odmah podijeli kondome, lagano počnete shvaćati da ipak MI nismo toliki divljaci ili zadrti balkanci.

Nije nam situacija bajna, istina, imamo svoje unutarnje lopove, čudake i divljake, ali MI NISMO drugačiji od drugih, nisu ONI bolji. Dapače, možda su i gori.
Hoće li Franuczi reagirati kao neki kod nas na „Kino Liku“? Sumnjam.
Iz Damirovih zapažanja, zapažanja Nine Mitrović koja je ispričala iskustva iz Londona kako se nitko ne obazire na čovjeka kojeg su izvukli iz Temze, te današnjih vijesti iz Italije, Napulja gdje je usred dana ubijen neki lik na ulici, ispred dućana, a prolaznici i dalje hladno prolaze pokraj, uključujući i oca sa djetetom, ili slučaj iz istog grada gdje se vesela rulja kupa na plaži i pije, igra lopte pokraj tijela dviju netom utopljenih romskih djevojčica, iz toga svega jedino možete isčitati bešćutnost.

Neće Francuzi reagirati, ne tiče ih se tuđa nesreća ili tuđi teški život na ulici. Trebaju li takvi licemjeri krojiti naš put (mislim na cijelu EU) o tome ćemo morati jednom sami donijeti sud. A u tome će nam najbolje pomoći ovakve knjige koje neće uljepšavati tamo gdje ne treba, koje će biti realne stvarne i nakon kojih ćemo moći preispitati sebe i svoju dušu.

„Sjajno mjesto za nesreću“ već sad najavljuju kao književni događaj godine u Hrvata. U kvalitetu ne trebate sumnjati, kao i u dosljednost Damirovog stila. Nazivaju ga „piscem sa ulice“ – to i jest, a tako i treba. Piše život gledajući ga stvarnim očima, običnog čovjeka, bez uljepšavanja, ali dovoljno da svi shvatimo koliko smo zabrazdili i otišli van nekog „normalnog“ da nam je „nenormalno“ postalo normativ.Nemojte se prevariti – Damir ne mrzi Pariz, dapače voli ga. On je ptica kojoj je suđeno da leti dalje od jata. I da se vrati i onda priča kakvoga je svijeta obišao.

Možda to najbolje oslikava dio iz jednog njegovog intervjua:

„Pariz je magičan, ali učas može postati lijepi cvijet koji te začas proguta i ispljune, ostanu ti samo cipele. Puno ljudi u Pariz dolazi uglavnom turistički, iskrcaju za desetak dana svu lovu koju su donijeli, dobro se provedu i otiđu puni lijepih uspomena. Ali, kad u Parizu živiš pet ili deset godina, a stranac si bez papira, bez posla, onda je to život u kojem ima svega. Volim Pariz jer je to svijet u malenom, kad cijeli dan kružiš po Parizu biciklom učini ti se kao da si obišao cijeli svijet. Osim toga, voziš se tim biciklom i naletiš na izložbu Yvesa Kleina, pa se oduševiš, pa na Klimta, Raisera, a kad bi to vidio u Brinju?“...“

Ili: 

Ne volim šefove, ne volim da me se tlači, maltretira. Ne dam da me se zajebava. Uživam lunjati, ljudi su zaboravili lunjati, stalno negdje trče. U životu se pridržavam dvije stvari a to je: sve što se može kupiti novcem je jeftino, a druga je da su najljepše stvari u životu besplatne stvari, more, sunce, ljubav...“

I još malo o Brinjacima sa početka...

Dakle, gdje god je jedan Brinjak – tu je i Brinje. Ako tako počnem, onda će bit' po onoj – „nas i Rusa trista miliona“. Ne može promocija bez nas, pa smo se tako Beata, Dubravko, Silvio i ja (S Damirom nas je bilo i pet) pojavili među onom svitom ljudi, odslušali sve što treba, onda kupili knjigu i stali u red da nam se Damir potpiše.

Naravno da za Brinjake i potpis nije običan, tako da smo unutar korica dobili i karikature Ličana od kojih je moj bio malo ekstremniji – dobio je i cice.
Inače, kad smo kod toga (he he), moram reći da je jako veliki broj ženskih čeljadeta stajao u redu i strpljivo čekao potpis, a neke su se i smješkajući zadržavale u razgovoru tjerajući one iza da počnu razmišljat o čupanju kose – svoje ili njihove.
Nakon promocije nakladnik je organizirao maleni domjenak uz grickalice te neka ekstra bijela i crna vina, nešto i žestice, ali kod nas Brinjaka sa potpisanim knjigama odmah je iskočilo pitanje: „Idemo u birtiju na cugu?“.
Evropo, eto nas.

Fotografije: Marjan Prpić