| Kako je dobro vidjeti te opet... |
|
U nastojanjima da se brinjski društveni život poboljša, dolaze i vijesti o ponovnom formiranju Kulturno-umjetničkog društva i osnivanju Planinarskog društva. Iako je u vremenu između Ii II svjetskog rata u Brinju redovno funkcioniralo više takvih „udruga građana“, uključujući i limenu glazbu, tamburašku sekciju, uz PD „Škamnica“ i ondašnjiKUD, (o čemu ste mogli čitati i na našem portalu) vremenom su se ta društva gasila i ponovo osnivala. Danas u Brinju, ako izuzmemo NK Sokolac koji ima konstantu, postoji SKI-klub, i Udruga žena„Pavenka“. Limena glazba je prestala sa radom krajem devedesetih, a tamburaške sekcije osnovne škole prestale su sa radom od kada su učitelji glazbenog otišli u druga mjesta. Zato nas je razveselila vijest o ponovnom okupljanju KUD-a Brinje. O tome se pričalo proteklih nekoliko godina, ali čini se da nije bilo prave inicijative.
U našoj namjeri da im pružimo podršku i motivaciju,
prisjećamo se kako je sve krenulo, tamo negdje 1979. godine i objavljujemo jednu
od prvih fotografija ondašnjeg KUD-a.
Osnovali su ga Katarina Prpić, Mišo Prpić, učiteljica i tajnik OŠ Brinje i Milan Maljković (ondašnji tajnik MZ Brinje), a pod nazivomKUD „Ljubica Gerovac“.
Svoj prvi nastup imali su prigodom otvorenja novo - uređenog brinjskog vatrogasnog doma, kada je svu prisutnu publiku svojim pjevanjem oduševio Josip – Josa – Zoričić. U ovome je važno napomenutii da je to bilo prvo KUD u cijeloj Lici.
Slijedili su nastupi u Stajnici, Turjanskom, Krmpotama... a posebno zapažen nastup bio je u
Senju, na smotri klapa i KUD-ova izvedbom ličkog kola i „vujalice“. Vremenom su nabavljene nošnje, instrumenti, ali ratno doba devedesetih i raseljavanje ljudi učinilo je da KUD lagano zamre. Međutim, krajem tih godina pokrenuta je i osnovana sekcija mladih osnovnoškolaca koji su se sami nazvali KUD „Škrape“, vodila ih je također Katarina Prpić. Imali su dosta vrlo zapaženih nastupa, plakate, a fotografije koje gledate nastale su u lipnju 2000. godine na nastupu u Pitomači. Iz njihovog programa posebno je bila atraktivna „lička svadba“. U brinjskoj školi kroz sve generacije uvijek je postojala jezgra djece koja je svoj obol dala kroz ovakve i slične aktivnosti. Samo je bilo važno da postoji netko tko će ih usmjeriti i voditi. Tako nam je posebno žao što nitko nije imao prigodu vidjeti kazališnu predstavu na tekst Mile Rbine – „Krečom na teku“. Višemjesečne pripreme i uvježbavanja, do izrade scenografije sa pravim kokošima, nisu urodile predstavom jer se termin poklopio sa takmičenjem osnovno-školaca u Puli. Pa iako se termin predstave mogao pomaknuti za vikend u subotu, to nije učinjeno zbog „nečije“ isključivosti. Djeca nisu htjela nastupati bez svoje učiteljice i tako je to propalo. Kako je bila riječ i o klincima koji su završavali osmi razred i odlazili na daljnje školovanje i o učiteljici koja je bila na zamjeni u brinjskoj školi – propala je prilika koju su imali eto, samo jednom u životu. Nadamo se da će ovakvi primjeri, kao i oni drugi, koje ne navodimo ali koji su do sada dovodili do toga da se brinjska društva „osnivaju i gase“ stihijski ili od „mota do mota“, biti upozorenje kako za ustrajnost treba dobre volje i rada, ne samo pojedinca nego cijele grupe. Srž svega je da nam u životu ne ostanu propuštene prilike koje se više ne daju nadoknaditi. Nekad našom krivicom, a nekad ituđom. No, ako svi pođemo prvo od sebe onda se takve situacije sigurno neće dešavati, a društva će imati postojanost. Inače, kao i kod ostalih brinjskih društava vrlo je teško doći do pouzdanih podataka ili arhivske dokumentacije o radu. Najčešće ne postoji, ili ako je bilo onda je uništena iz ne baš pametnih razloga. Ponekad se podaci nađu kod pojedinaca entuzijasta koji, poučeni iskustvom, čuvaju ili skupljaju vlastitu arhivu. Bilo bi krasno kada bi sva društva u Brinju shvatila kako se povijest brzo zaboravlja ako ona nije napisana, odnosno ako ne postoji nikakav trag, od pisanih riječi, preko fotografija i sl. – kao da toga i nije bilo. Važnost toga nije samo zanas sada nego za sve one iza nas. Pa ako se vratimo malo uosnovnu školu, svi će se sjetiti dežurnog zapisničara - ključne osobe za sve. Mala tekica, olovčica, datum i nekoliko rečenica. I povijest je tu. |









)
