| JESEN U LICI- plodna i zlatna za Brinje |
| Antonia J. | |
|
Prvi vikend u listopadu, prilika je vidjeti već tradicionalno događanje međunarodnog karaktera; jedanaestu godinu zaredom, u Gospiću, u Gradskoj športskoj dvorani, održana je prodajno-izložbena manifestacija „Jesen u Lici“. Odazvalo se oko 200 izlagača iz brojnih gradova, županija, ali i država (Mađarska, BiH, Srbija…). Ova etno manifestacija, zauzela je svoje posebno mjesto i možemo reći da je postala simbolom jeseni i Like. Jedinstvenost i unikatnost glavne su karakteristike, mala gospodarstva „prkose“ brojnom i ogromnom tržištu, pokazujući ono najbolje, najkvalitetnije-autohtone proizvode koji su se održali naraštajima i prenosili generacijama. Isto tako, proizvođači/izlagači, pokušavaju kvalitetu istaknuti iznad svega, te tako dobiti svoje mjesto na tržištu. Otvorenje izložbe bilo je 3. listopada, kada je ministar zdravstva, D. Milinović izjavio da ćemo ponovno orati na volovima jer se svoje tradicije ne sramimo. U dva dana, zabilježio se broj od oko 20 000 posjetitelja koji su imali priliku vidjeti, pomirisati i kušati izloženo. Među svim tim izlagačima, našli su se i Brinjaci sa svojim domaćim proizvodima koji su hvale vrijedni- ne samo običnih laika, već od strane stručnjaka koji su baš njihove proizvode procijenili odličnima, vrhunske kvalitete koja zadovoljava visoke kriterije. Brinjski sir škripavac (iz obitelji Z. Fumića), rakija šljivovica (obitelj Mesić iz Križpolja) i med ( I. Šegota-Brinje, I. Katalinić- Ž. Lokva). Spomenuti su dobili medalje i priznanja za svoje proizvode. Idealno bi bilo da sam uspjela posjetiti svih jer zaista zaslužuju pozornost, ali u nedostatku vremena i informacija, pozabavit ću se pčelarstvom i medom koji je dobio zlatno priznanje na sedmom ocjenjivanju meda Ličko-senjske županije. Ivan Šegota pčelarstvom se bavi 5 godina i ovo mu je bilo prvo izlaganje i natjecanje, a uspjeh nije izostao. Ima 38 košnica na svom posjedu oko kojih se brine i svakodnevno ulaže svoj trud, ali i znanje potrebno za ovakav hobi. Da bi proizvođač ušao u izbor najboljeg meda, potrebno je prikupiti određeni broj bodova( tj. ocjena) kako bi se uopće došlo do natjecanja. Da pojasnimo malo način natjecanja ili odabira najboljeg meda. Izlagač/ proizvođač se prijavi za sudjelovanje na manifestaciji, zatim svoje proizvode šalje komisiji koja će odrediti može li proizvod biti biran kao najbolji. Konkretnije- med se šalje na Agronomski fakultet gdje se ocjenjuje i boduje, pod vodstvom komisije dr. Kezića. Nakon početnog „testa“, proizvođač bude obaviješten, tj. pozvan na natjecanje u određenoj kategoriji. Prolazeći sve testove, komisije i ispitivanja, ovaj med- medljikovac (šumski med jele) osvojio je prvo mjesto i dobio Zlatnu priznanje Ličko-senjske županije i Hrvatskog pčelarskog saveza. Ivan Šegota ima velike planove oko svog hobija-želi dobiti i certifikat za ovaj proizvod. Uz med, proizvodi i medicu(medovu rakiju), te propolis s kojima nije izišao na natjecanje. To je ostavio za neki drugi put ili neko drugo natjecanje koje ga tek čeka. Pčele su marljive životinje, ponekad ih se bojimo jer znaju ubosti, a onda trpimo neugodnu bol žalca. Takvi ubodi su često posljedica neznanja i nepravilnog postupanja. Ne rade to namjerno, samo onda kada se osjete ugroženima, a pri samom ubodu plaćaju svojim životom jer sa žalcem ostavljaju i dio utrobe. Imaju tri para nogu, četiri krila i trbuh u kojem mogu zadržati biljni nektar. Pčele su jedine domaće životinje koje kroz čitav vijek nisu udomaćene. Kroz razgovor sa vlasnikom „zlatnog meda“, doznala sam puno zanimljivih i nevjerojatnih stvari o pčelama koje nisam znala, a vjerujem ni mnogi od vas. Dio toga ću podijeliti s onima koje sam uspjela zainteresirati. Ove životinje, čije proizvode koristimo kao hranu, kako bi izliječili kašalj, tko zna što sve ne, ili jednostavno zasladili čaj, počele su izumirati- alarm se uključio kada su pčele počele nestajati iz pola američkih država. Poznati A. Einstein je rekao kako je ljudima ostalo 4 godine života u slučaju da pčele izumru. Nadamo se da do toga neće doći i da ćemo imati što više pčelara koji će pokušati nadoknaditi gubitak. Život pčele sastoji se u sakupljanju nektara iz cvjetova kako bi se na koncu dobio sladak med, a put do toga nije lak- ni za pčelu ni za pčelara koji nakon nje obavlja ostatak posla. „Sezona“ rada za pčelu počinje otprilike u svibnju i traje do kraja kolovoza. Jedna košnica je zajednica od 30-50 tisuća pčela. Kada je sezona dobra, i kada pčele imaju povoljnu pašu, potrebno je 7-10 dana kako bi se napunili okviri u košnici. Zapitala sam se kako pčela zna u koju košnicu mora i kako zna put kojim je otišla i kojim se treba vratiti. Naime, one vrlo dobro znaju strane svijeta i odlično se orijentiraju, ali treba znati da se jednom postavljena košnica ne smije micati lijevo –desno, tada dolazi do dezorjentacije, dozvoljeno je pomicati košnicu gore ili dolje. Onda možemo biti sigurni da će svaka pčelica pogoditi u svoj dom i na pravo mjesto donijeti med. Tada posao preuzima pčelar koji vrca prikupljeni med, tj. nektar. U svom poslu postoje pravila kojih se treba pridržavati( određeno doba dana kada se vade okviri iz košnica napunjenih medom), kako se ne bi uznemirila zajednica, paziti kako otresti pčele s okvira i kuda ih odložiti. Čitav postupak mora biti u vrhunskim higijenskim uvjetima jer je med jedini proizvod koji se ne prerađuje niti doživljava nikakve promjene od vrcanja do konzumiranja. Svi dijelovi opreme koji se koriste pri dobivanju meda, moraju biti od prokroma. Nakon stanke slijedi punjenje u staklenke, a i one moraju biti čiste i nove( ne korištene jer bi med izgubio svojstva). U pčelinjaku Ivana Šegote stoji i jedna posebna „muzejska košnica“, zvana stubara- prikazuje kako su se pčele prije uzgajale, na starinski način. Isto tako, za one znatiželjnike, postavio je i svoju, ručno izrađenu košnicu, kako bi nas posjetila na vrijeme kada su pčele svoj zimnicu ostavljale u šupljini stabla. Tada su ljudi znali najprije dimom otjerati ili ugušiti pčele, pa uzeti med. Zato smo sretni što se do danas napredovalo, pa postoje „moderne“ kućice za marljive radilice. Spomenut ćemo još i propolis- pčelinju smolu ili ljepilo koje se smatra lijekom 21. stoljeća, vrlo širokih ljekovitih svojstava. Pčelama propolis, tj. smola služi za „krpanje“ košnica, zimi za zaštitu od hladnoće, ljeti od velike vrućine. Osim što im predstavlja „građevni materijal“, njime mumificiraju sitne životinje(Egipćani su poznati po mumificiranju mrtvih i to baš pomoću propolisa) koje dospiju u košnicu, pa tako sprečavaju trunjenje, a usput im služi i kao dezinfekcijsko sredstvo. Nešto ovako ljekovito, bilo bi šteta propuštati, pa se pčelari služe svojim trikovima( objasnimo to tako) i pčelama „postavljaju zamke“. Stavljaju se „lažne rupe“(rešetke) u košnice, po kojima pčele „zidaju“ smolom misleći da su im košnice oštećene i tako se dobiju „zidovi“ propolisa koji ljudima liječe raznorazne bolesti. Postoji još mnogo toga, toliko detalja o ovoj malenoj životinji, , ali za ovaj put je dovoljno rečeno. Svaka pčela donese dobar med ako ima plodnu sezonu, obavi 50 % posla, ostalo je na medaru koji treba učiniti sve kako bi med bio baš ovakav kakav ima Ivan Šegota iz Brinja- zlatni medljikovac koji je osvojio prvo mjesto na ovogodišnjoj izložbi u Gospiću.
Čestitke marljivim pčelicama, ali i medaru.
|




