Iz djetinjstva, blagdan Velike Gospe, pamtim kao dan kada se u Brinju slavilo i pronalazilo za svakog ponešto. Ljudi su se okupljali iz ovih ili onih razloga, veselili se s obitelji i prijateljima. To je bila tradicija nas Brinjaka i svih koji su znali kuda otići polovicom kolovoza. Zadnjih godina to se ugasilo i ništa se nije događalo, sve se svodilo na odlazak u crkvu, a kasnije bi se svi povukli u svoje domove.Konačno mogu reći kako se dogodilo nešto jako lijepo u Brinju. Kao djevojčica, sjećam se kako su dolazile zvijezde sa estrade u Brinje uljepšavati neki bitan dan, balove i sl. Već dobrih desetak godina (ako ne i više), tako nešto se nije dogodilo.

Velika Gospa ove godine bila je nešto sasvim drugačije, neočekivano dobro i vrlo lijepo isplanirano. O cjelokupnoj fešti neću govoriti jer se otprije znalo da se nešto sprema. Ja ću se više bazirati na cjelokupni dojam; dojmove, komentare i kritike-ako sam ih čula. Najprije ću krenuti od sebe same. Uvijek kažem ono što mi je na srcu, pa ću i sada.

Petak navečer u Brinju, šator na placi ( da ne kažem tržnici), rock glazba, spreman ražanj za vola, ne baš puno ljudi, ali dovoljno da se može reći da se nešto događalo i da se pjevalo i plesalo. Ipak je šator bio velik tako da se sto ljudi čini kao desetak u nagužvanoj birtiji. Petak, pa da je javna veselica u Brinju?! Ne baš često viđeno. Dobro smišljeno.

Pečenog vola na ražnju nisam vidjela od '90. ili '91., kada je na igralištu u Brinju bio sadašnji predsjednik- Stipe Mesić. To je bilo prije skoro 20 godina. Ja sam se tad još i bojala vidjeti tu životinju na ražnju jer sam bila malena. A sada sam bome i probala- i mogu reći da je bio jako dobro pripremljen. Tada je „povod“ volu bio vjerojatno Stipe Mesić (sama donosim zaključak), a ovaj put se vol pekao radi Brinja, proslave velikog blagdana i svih Brinjaka (i gostiju odsvuda) koji su besplatno mogli jesti više od 300 kg mesa. Ma da su ispekli još dva, sve bi se pojelo. Nakon „ji koliko oš“ vola, lakše je bilo kupiti nešto s ponuđenog menija u ogromnom šatoru.

Druga stvar je bila „ona cvrkutava ptica“ na pozornici. Opet se moram vratiti u devedesete; negdje nakon rata, kada sam prvi put „izašla“ i uživo gledala Barune kako nastupaju u Vatrogasnom domu. Sjećam se i Maje Blagdan, Senne M... To je bilo vrijeme kada su povremeno estradnjaci dolazili u Brinje. Otad, nitko. Nije bitno što su prošla skoro i dva desetljeća, bitno je da se razbila monotonija. Ova Velika Gospa je bila posebna po tome što je Jelena Rozga rasplesala prepun šator i svi su pjevali zajedno s njom. Eto, prava zvijezda piva za Brinjake. Blago nama!

Bilo je šaroliko- skakutali su svi, kako se kaže- od 7 do 77. Uz njezin odličan glas i bezbroj hitova, ovih i onih, imala je i fantastičan bend koji je zabavljao publiku prije negoli se ona popela na pozornicu. Do sitnih sati je Brinjem odzvanjao njezin glas, malo tko je otišao prije nego je rekla konačno –doviđenja.

I cjelokupan dojam – čemu govoriti da uvijek može bolje( to svi znamo), kad dugo nismo ni vidjeli nešto ovako dobro u Brinju. Za probijanje leda, veliki trud, volju i organizaciju, čista petica. A kritizirat ću dogodine kada za iduću Gospu bude još veća i bolja fešta, kad šator bude preko cijelog igrališta NK Sokolca (ha ha).

Još par riječi o „okolo kuće“ komentarima. Uvijek ih ima. „Trebali su zvat vog i nog, malo da zapiva vu i nu, no ča narod voli, razvuć harmoniku“… ja sam tog mišljenja da se jukebox uvijek ima na raspolaganju u birtijama. Ali o ukusima se ne raspravlja. Meni je Rozga bila pun pogodak. Još i sada pjevušim njezine pjesmice. Dogodine…ja očekujem Jolu…. A do tada, ja vrtim svoj popis na jukeboxu.