| Istraživanje Sekulićke u Lipicama |
| tekst i fotografije - Antonia Javor | |
|
 Tihi, Branko i Miko pored jame  istraživački tim DDISKF  dogovor pred akciju  Alanovo spuštanje za pripremu jame  ...povratak i opis svega viđenog A priča je jednostavna. Rekao bi Seneka- „Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo“.Na Dan žena, okupila se ekipa speleološkog društva Dinaridi u Lipicama, gdje je započelo istraživanje nove jame - Sekulićke. Ovoj ekipi je privlačno naše područje, pa ih nije bilo teško nagovoriti na dolazak i novi podvig zbog kojeg je i nastala ova priča. Naravno, ne možemo svakom predočiti svaki trenutak tog sunčanog dana, ali se može dočarati njegova važnost i značenje za neke nove putove u budućim istraživanjima i otkrivanjima. Sunčano nedjeljno jutro, zima na izmaku, barem po prognozi, uvjeti idealni za društvo koje provodi slobodno vrijeme otkrivajući što se sve krije ispod površine brinjskog, a u ovom slučaju – lipičkog - kraja. Nedaleko ceste koja vodi prema samim Lipicama, nalazi se, pomalo sakrivena ispod stabla, malena rupa koja je krila podzemni svijet, do tog dana nepoznat i neistražen. Jutarnje sunce se pokazalo, a speleolozi su pripremali teren kako bi se bez problema mogli spustiti u jamu. Prilaz je bio pristupačan, ali ulaz je bio vrlo malen i uzak iz razloga što su na samu jamu postavljena dva ogromna kamena. Još davno prije, ljudima je ta šupljina u tlu predstavljala problem- bila je slabo vidljiva i opasna jer je stoka znala upadati unutra i narod je bacao tamo raznorazni otpad. Velike gromade kamenja koje i sada stoje na šupljini, nisu micali ni Dinaridi jer su smatrali da bi im to zadalo samo više posla, mnogo truda, ali i opasnost od urušavanja unutra te začepljivanja jame. Nakon temeljite provjere stoje li ta dva kamena na čvrstoj podlozi, odlučili su se na lakšu i sigurniju varijantu. Kopanjem su proširili ulaz ispod većeg kamena i tako pripremili teren za istraživanje.Iako je sve izgledalo vrlo ležerno, u ovom poslu je najbitnije biti ozbiljan i smiren dok se izvodi spuštanje i istraživanje podzemnog svijeta. Gledanje izvana dopušta svakom nagađati što je unutra, koliko je duboko, široko, visoko, ali samo oni koji ulaze mogu zaista vidjeti ono što mi možemo samo pretpostavljati. Prije podneva, dvojica speleologa, s punom opremom, krenuli su sa spuštanjem. Alan Kovačević- vođa istraživanja, ušao je prvi, te ostatak ekipe izvijestio o stanju u jami. Ono čega smo se i pribojavali bio je eksploziv. Ljudi koji žive u tom kraju, pretpostavljali su da su se pojedinci na taj način rješavali „viška“ eksplozivnih sredstava, tako da je Alan gotovo odmah naišao na znatnu količinu granata i još kojekakvih naprava. Uz to, ima dosta otpada i pokoji životinjski leš.  Damir u povratku, kasno poslijepodne Njih dvojica su izašli, rekli prve dojmove, upozorili ostale na najbitnije i ispratili jednog po jednog u krško podzemlje. Među šestero hrabrih, bio je i Luka- vođa akcije, kojemu je ovo bilo prvo samostalno istraživanje, ali o tome nešto kasnije. Eszter (kolegica speleologinja iz Mađarske), Damir i Frf, skupa s Lukom, nestajali su u mraku, spuštajući se u nepoznato. Dok su oni bili duboko pod zemljom, na livadi se okupilo dosta domaćih ljudi koji su se uglavnom pitali odakle im hrabrost za tako nešto, čemu sve to i isplati li se riskirati. Teško je to objasniti. Ni ja još ne znam točno, ali to je vjerojatno nešto jače od čovjeka. Slušajući tako komentare, jedan mi se najviše svidio, a ide ovako nekako: „ Koliko je već njih izašlo iz jame, a nitko ništa nije iznio van“. Trebali su valjda uzeti jednu bombu, pa kao trofej pokazati svima, ali to su ipak ostavili za stručnjake koji će to morati počistiti kako bi jama bila sigurna za daljnje ekspedicije. Osim adrenalina, avanture i dobrog provoda (nekima je to jako dobar provod), cilj svakog speleologa je izrada nacrta otkrivenih špilja ili jama, ucrtavanje prijeđenih dijelova, te prikupljanje dimenzija špiljskih kanala, prolaza, ulaza… Ovaj posao je zahtjevan, prikupljanje ovih podataka je dugotrajno, obavlja se u duetu, jedan mjeri i govori, a drugi zapisuje. Ne bi to bio toliki problem da u špiljama nije vlažno, mračno i da papir ne treba svaki tren spremati u nepropusnu torbu kako se ne bi oštetili i smočili. Pa ako treba premjeriti sedamdesetak metara dubine, onda je to neka 4 sata boravka u jami, napornog piskaranja, mjerenja i očitavanja. Iako težak posao, naučila sam i to da je vrlo cijenjen i bitan jer se prema tim podacima izrađuju nacrti koje koriste svi speleolozi u daljnjim istraživanjima.  Darko u izvlačenju  špiljski ukrasi mogu biti i ovakvi  svečano krštenje  sve se muški podnosi  zajednička fotografija Ni manje ni više, čekale su ih batine užetom. Lijepo su se namjestili, a ostatak ekipe ih je- mlatio. Svaki član koji je bio u jami, a već prošao slično krštenje, imao je pravo, „oplesti“ obojicu po tri puta. Razlozi za mlaćenje su bili "argumentirani" – „ovo ti je zbog kamena koji si poslao na mene, ovo ti je zato što imaš talenta, ovo ti je zbog prijateljstva.. i morali su se izreći prije svakog udarca. Onako umorni i iscrpljeni, dvojica počašćenih čekali su packe po stražnjici. Što reći? Izgledalo je bolno. A Tihi nije štedio, ni uže, a ni dečke, jer predsjednička mora biti zadnja i najčvršća. Pri tome se prisjetio kako je on svoje krštenje morao podnijeti od ravno trinaestorice i kako su bili vrlo temeljiti. Priznao je i kako sedam dana nije mogao sjesti na najponosniji dio tijela... Dobili su što su morali dobiti, bez prava glasa ili žalbe. Nakon najbolnijeg dijela, uslijedilo je čavrljanje, ispijanje „hmeljastog soka“, skupno fotografiranje i polazak prema Brinju na „jednu putnu“ zbog dobro i sretno obavljenog posla. Dan je bio dug, ali pun doživljaja, bar za mene.. Sve njih je čekala vožnja prema Zagrebu. Doći će opet uskoro. Moraju. Lijepo je kod nas, a oni su jedna ekipa koja je posebna po svemu. ZAHVALA „Dinaridi – društvo za istraživanja i snimanja krških fenomena“ žele se ovom prilkom zahvaliti Miki Smolčiću (za poziv te sve ono što je dodatno uljepšalo ionako prekrasan dan), Veri Vučetić (za kavu i sve ono da smo se na terenu osjećali kao u najluksuznijem kafiću, te za poklon iz srca za koji mislimo da još nije vrijeme da ga prihvatimo), Antoniji Javor (za rekognisciranje, iskazani trud i neprekidno  sa dna... Svima zajedno na gostopromistvu i ukazanom povjerenju, na prijateljskom i srdačnom dočeku kao i želji i volji za suradnjom i unaprijeđenjem ovog predivnog ali pomalo zapostavljenog kraja. Dočekali ste nas, primili i ispratili kao najbolje prijatelje, a to nećemo zaboraviti. Želimo vam pomoći koliko god je u našoj mogućnosti u spoznaiji i očuvanju svih prirodnih vrednota vašeg kraja na radost svih nas. Oduševljeni smo i činjenicom da su vrednote vašeg kraja prenešene kroz vašu gostoljubivost i ljudskost. A jedna od prvih akcija kojom ćemo potvrditi našu želju je i provedba speleološke škole u Sekulićkoj jami, odmah nakon njenog čišćenja od eksploziva, jer se ovim istraživanjem ona pokazala kao idealno mjesto za obučavanje novih speleologa. Još jednom hvala, i pozivamo vas da nas i dalje pratite i budete uz nas. (zabranjuje se kopiranje ili prenošenje ovog teksta ili bilo kojeg njegovog dijela uključujući i fotografije bez izričitog odobrenja DDISKF, autora teksta ili urednika "brinjeonline" portala) |
