| Siničići - nova otkrića DDISKF |
| Marjan Prpić | |
|
Što je speleologija? To je lijek za krizu srednjih godina. Tako barem kažu neki prijatelji a i moja mama. Doduše, nije spomenula lijek nego je rekla kako sam si mogao i pametniji hobi nać' nego se verati po planinama, letjeti sa zmajem i spuštati se u jame.
Zbilja, što sam drugo mogao raditi osim vikend provesti u kakvom zadimljenom kafiću ili doma pred televizorom, opravdavajući samog sebe kako sam se naradio preko tjedna pa si sad trebam napuniti baterije? („Uh, što sam umoran, draga, de mi donesi još jednu pivu, sad je napeta tekma, ne ustaje mi se iz fotelje“ – i onda zadovoljno pocuclati treću bocu...).
 Priprema ispod nadvožnjaka  Oprema se pakira u transportne vreće   Spuštanje u Pasju jamu Čudan vam je naslov? Kako dolazi do takvih imena? Jednostavno. U većini naših krajeva postoje poznate jame kojima je narod davno prije dao imena. Obično prema nekom prezimenu, ili nekom događaju. Također je običaj da onaj koji prvi otkrije neku jamu ili špilju, a do tada provjereno nije bila poznata niti zabilježena – taj daje i ime. Pasja jama u Jezeranima podno vijadukta do sada nije imala ime, a speleolozi DDISKF su je nazvali tako u znak sjećanja na dva psa, čije su ostatke našli kada su se prvi put spustili unutra. I kako kažu, to nije bio nimalo ugodan i mirisav osjećaj. Do jame smo došli u subotu, 01. studenog i otpočeli sa vađenjem i pregledavanjem opreme. Tmuran dan najčešće ništa ne znači kada ulazite duboko pod zemlju. Kiša već može izazvati probleme. Tijekom pripreme za spuštanje, pao je prijedlog da se ponesu čokolade, u slučaju dužeg boravka. Prijedlog je odbačen zaključkom da ako unutra ima još kakvih novijih ostataka životinja, od smrada zacijelo nikome neće biti do jela.  U iščekivanju, slikaju se motivi jame  Sifon je zamućen - ronjenja nema Ulaz u jamu je sve, samo ne širok. Čini se za koji centimetar širi od ramena prosječnog čovjeka. U stvarnosti je uzak i dugačak, ali su ga mještani zatrpali većim kamenjem da ne bi blago upadalo unutra. Kada se prođe ta prva uska prepreka, dolazi se u širi prostor koji se pod strmim kutem spušta prema mračnom otvoru. Nakon tog otvora slijedi okomiti pad od 40-ak metara. Zapravo je otvor ulaz iznad same jame, širokom i velikom kao oveća crkva. Slikovita usporedba bi bila sa otvorom u Siničićima, samo što se, prema mojoj procjeni nalazi nad sredinom jame. Prvi su unutra otišli Gordan i Alan, postaviti smjer za njima Alen, a za njim – ja. Čekajući svoj red, Renato Tihi i ja sjedili smo iznad ulaza u jamu, odjednom se pojavio maleni sivkasto-crni šišmiš kojeg je dolje uznemirila ekipa što je pripremala spust. Doletio je tiho, bez zvuka kao i svi iz njegova roda, na sam rub ulaza, a nama na dohvat ruke. Onda se strmoglavio nazad. Za koji tren opet je doletio između nas, zadržao se sekundu, dvije pa natrag. Ta je igra potrajala još nekoliko puta i bilo nam je strašno zanimljivo. Onda se maleni šišmiš uspio skrasiti negdje ispod nas. Kada sam se počeo spuštati, očekivao sam kako ću ga vidjeti tu negdje, no međutim- već sam prije rekao kako je speleologija doživljaj otkrivanja novoga, a ja sam odmah ispod ulaza otkrio kako oko mene ima dovoljno širine i raznih rupa u stijeni da se sakrije kolonija šišmiša, a ne jedan maleni poput ovog našeg prijatelja. Pet metara niže čekao me Alen, da mi pripomogne u prevezivanju nakon kojega ćemo se spustiti do dna jame. Svjetlo karabitnih lampi osvjetljavalo je rupu od kojih 100-120 cm, na čijem su stropu visila dva fiksirana užeta čiji su krajevi završavali negdje dolje, u tmini. Tama, svuda tama oko nas, negdje iz daljine dopire...  Konzultacije na -50 m Nakon nekoliko metara strmine, mokrih i blatnih stijena, iza jednog previsa uslijedio je bezdan. Tridesetak i nešto metara ne čini se toliko strašno, ali kad visite na štriku, a svjetlo karabitne lampe ne doseže do okolnih zidova, niti do dna -već par metara oko vas, a sve dalje i iza je teška tama, onda je osjećaj bitno drugačiji. Negdje iz tog mraka dopiru glasovi Alana i Gordana. Ne vide se, jer su se sklonili u kraj jame, da im ne bi doletio slučajni kamen kojih je na ulazu (sada iznad mene) bilo u izobilju, rastresiti, klizavi, veliki i nešto manji, ali svi redom – opasni. Pričaju između sebe i krate vrijeme.  Povratak je uvijek nešto teži Nešto niže opazim svjetla njihovih karabitki. Izgledaju poput svijećica na torti. Samo što se torta ne vidi. Tama poput crne rupe guta svaki tračak svjetla. Za ilustraciju – jednako tako sam izgledao i ja njima odozdo, pa su morali pitati tko se to spušta. I onda – dno jame. Hrpa kamenja, davno bačenog odozgo, ima i raznog smeća. Konačno su se i oči prilagodile tami, pa sada mogu razaznati što se nalazi oko mene. U centru sam velike jame, usporedba veličine sa crkvom nije pretjerana. Doživljaj pojačavaju kamene zavjese koje vise sa stropa i okolnih zidova, djeluju poderano i cijeloj jami daju jedan prigoddni (ipak je 1. studeni) „halloween“ ugođaj. Vičem prema gore Alenu da sam sišao, kako bi i on mogao krenuti, a onda me upozoravaju da se maknem ustranu zbog kamenja. Njih dvojica čuče na blatnoj, glinenoj kosini, zabadam prste i noge u nju pa se penjem k njima, na sigurno. I usput pazim da ne odletim kao u Siničićima. Iskustvo stvara majstora, tu nema sumnje.  Još malo pa na svjetlu dana  ..i četiri! Svi na broju. Vrh se naravno, i dalje ne vidi, a to i nije tako bitno. Metar po metar. Pušta me prvog, onda ga sačekam pa idem dalje. Neobičan je osjećaj penjati se u mrak. Usput pazim da kacigu sa plamenom ne prbližim užetu i tako ga spalim. To bi bilo veselo. Nema smisla razmišljati kako bi reagirao u tom trenutku. Jedino za što bi se mogao uhvatiti jest - zrak. I tako sam mic po mic konačno došao do čvrste stijene, 5-6 metara od mjesta gdje sam prvi put prekopčan. Sad je penjanje malo lakše jer se mogu odupirati i rukama i nogama o stijenu (posebno zgodno kad je uže na previsu preko neke stijene). Alan me cijelim putem savjetuje, ili uči – bolje rečeno.  Nakon ture napora, tura pića i odmora  Oj krevete (??), čudna spravo... Kasnije su me podsjetili da nisam prošao speleološku inicijaciju, nešto poput onoga kada pomorci prijeđu ekvator, samo malo egzotičnije. Kako me to tek slijedi, opis ću ostaviti za neku drugu priliku. Večer smo završili tradicionalno u „Volanu“ u Jezeranama, pa smo sprašili u Brinje u „Mack“ kako bi vidjeli prilog o DDISKF sa RTL-a, nakon toga još malo u „Santani“ (trebali smo i u „Calipso“, al' me Tonka prestrašila sa slabom slikom i još koječim), a nakon toga ekipa je krenula na spavanje u –Siničiće. Da, dobro ste pročitali. Otišli su na spavanje u nama toliko poznatu špilju. Speleolozi su zbilja čudne biljke, jel' da? Tamo u špilji ih je dočekala bujica zbog kiša, nekako su se probili blizu jezera, napravili bivak i zaćorili kao da su doma. Uostalom, to i nije daleko od istine. Siničiće znaju do u svaki centimetar. Barem su tako mislili do jutra.  Siničići, nedjelja, 02. 11. 2008. Nedjeljno jutro nije baš pokazivalo da su na TV pogodili prognozu. Oblačno, pa čak i malo kiše. Uskoro se ekipa spustila na kavu, a sa njihovim dobrim dojmovima o spavanju u Siničićima popravilo se i vrijeme. Granulo je sunce, a mi smo krenuli prema Letincu. Usput smo opet stali u Siničićima, da se kamerom uhvate slapovi koje je napravila bujica iz špilje. Tihi je otišao provjeriti rupu koja se otvorila nakon lanjske poplave, a na koju sam mu ljetos skrenuo pažnju. Uskoro je pozvao Alena, koji sa jakom svjetiljkom otišao unutra. Iza vrlo krhkog i uskog ulaza širine 120 cm i visine kojih 50-ak, na odronjenom komadu brda, krhkog (ili „kršljivog“ u žargonu jer su to zapravo okamenjeni slojevi zemlje), nakon prostorije od otprilike 3x3 metra sličnog terena, Alen je došao do prolaza u čvrstoj stijeni i u špiljskom kanalu prešao i istražio novih pedeset i više metara! Put se nastavlja i dalje, ali više nisu htjeli riskirati dok se ne osigura ili očisti onaj krhki ulaz. Kako god bilo, spomenuta ekipa iz spomenutog društva je zabilježila novo otkriće na našem prostoru, a prema tradiciji ovoj špilji dano je i ime: Mali Siničići. Ili, obzirom da se u literaturi Siničići spominju kao Siničića špilja – u znak dubokog poštivanja ženskog roda – MALA SINIČIĆA.  Otvor, nastao odronjavanjem... I onda opremu na leđa, pa uz vodiča Vladu Vičića - Bana pravac preko brda u šumu - do jame.  Alen u Malim Siničićima  Mala Siničića - novih 50 metara!  Iznad Letinca  Mandina jama - iznutra  I još jedna za usporedbu  Iz Sajkove jame...  Markarova jama u Stajnici Kažu kako su tu već bili speleolozi (iz Željezničara, ako se ne varam), ali koliko je meni poznato, nema podataka što su i koliko su istražili od Mandine jame. Putem smo snimali kadrove Letinca na suncu, u okružju žarkih jesenskih boja. Uskoro smo došli do šume i našli se pred ulazom u jamu. Široki lijevak strmo vodi pravo u mračni otvor u stijeni. Nije zaštićeno nikakvom ogradom, a Vlade nam prepričava kako je jedne zime, u lovu, umalo upao u nju. Postoji doduše natpis „JAMA“ na jednom drvetu, koji su ostavili šumari, ali morate biti točno ispred njega kako bi ga uočili. U mraku ili snijegu... bilo bi veselo svakom tko slučajno nabasa i stane na rub. Uskoro su se Alan i Alen spustili unutra da vide i dokumentiraju sve što nađu. Nisu se dugo zadržali, a u međuvremenu smo mi na površini potražili kakve druge otvore. Nešto malo dalje od ove jame Renato je pronašao drugu rupu, poput lisčjeg brloga. Pričekali smo da se Alan i Alen vrate iz Mandine, a kamerom su snimljene njihove izjave o tome što su vidjeli dolje. Zaključak je bio da je jama na jednom dijelu zatrpana zbog godina i godina bacanja grana i lišća u nju, ali i da postoji mogućnost otvaranja novih prolaza, te da je izvrsna za speleološku školu. Pa sad, ako ste voljni naučiti nešto novo, eto vam prilike. Učlanite se u DDISKF. Zatim smo otišli do drugog otvora, kojih pedesetak metara dalje prema jugu, gdje je na rubu jedne vrtače uz samo stablo zjapio otvor. Nakon što je imenovana u kameru kao „Sajkova jama“ (Renatov nadimak) dvojac sličnog imena se spustio i u nju. Na žalost, nije bila prevelika, kojih 6-7 metara dužine i vrlo uskog kanala. Nisu sva otkrića uvijek veličanstvena. Uslijedilo je opet nekoliko intervjua svih aktera (opet me nije mimoišlo), a nakon toga pravac u Stajnicu, u Markarovu jamu. Tamo smo se trebali spustiti do dijela gdje bi snimili čovječje ribice. Markarova jama Stajničko polje uvijek izgleda lijepo na suncu. A Markarova jama, gotovo na samom kraju Stajnice, me iznenadila širinom lijevka. U kišnim razdobljima iz nje nadre voda koja potokom završava u Jezeranama. Svi koji su prolazili tuda i u takvim prigodama sjetiti će se poplavljenog polja sa lijeve i desne strane mosta. Markarova jama je istražena već prije. Tihi je bio taj koji je već ronio i istraživao ovdje, ali danas nažalost, nismo mogli ništa napraviti jer se jama napunila vodom. Šteta, jer smo se radovali prigodi da vidimo tog malenog stanovnika rijetkih mjesta na zemlji - i to još u velikom broju. Ništa zato, bit će drugi put. Prije povratka u Zagreb otišli smo vidjeti još i Črnačku špilju, a u njoj za divno čudo nije izvirala voda. Provukli smo se do sifona u kojem je Tihi također prije ronio. Skriven je od pogleda, čak i kad ste unutra. Pažnju vam vrlo lako privuče omanje jezerce, a zapravo je iza leđa visoki i uski kanal koji u obliku slva L, sa oštrijim kutem vodi do sifona kojeg je preronioTihi sa ekipom. Još uvijek se drži safeline kojeg su postavili. Onda su se počele razrađivati teze o povezanosti Rokine, Pasje i Črnča, a da bi se one opravdale i potvrdile, Tihi veli kako bi trebalo organizirati jednu dvotjednu ekspediciju sa više timova, u sušnijim razdobljima. Pa sad, ako sumnjate da će se to napraviti – nemojte. DDISKF su već riješili da razotkriju sve nepoznanice o jamama i špiljama u ovom dijelu našeg kraja. Do sada su već upisani u svjetsku istraživačku kartu otkrićima iz Rokine- jata čovječjih ribica i kolonije nove vrste (!) slatkovodne spužve (vidi tekst). Rezultati koje postižu i ostvaruju na ostalim ekspedicijama diljem Hrvatske daju im kredibilitet i nagovješćuju vrijedne nalaze u slijedećim ekspedicijama na ovom/našem području. Fotografije: DDISKF 2008. © Napomena: mogući su problemi sa prikazom u pojedinim preglednicima, poput Internet explorera. U tom slučaju koristite Mozillu ili neki drugi (Opera). Thx na razumijevanju.. :))
|
