| Špilja predaka |
| Marjan Prpić | |
|
Kao i svaki put uslijedio je Tihijev poziv; „Čuj, idemo u Siničiće, ideš s nama?“
Naravno da idem. U Siničiće, pa da ne bi išao. Osim lokal-patriotskog razloga, postoji ih još nekoliko- jedan je Alanov poziv ljetos kada su ronili na Majerovom vrilu, a drugi je Tihijev tekst i Siničićima koji je u novom magazinu.
I onda treći, najvažniji: RTL snima prilog o „Dinaridima“, njihovom speleo-ronilačkom društvu.  Subotnje jutro pred Siničićima  Ovakve fotke obično zovu - milenijske  Stazom prema špilji Nije riječ o nikakvim živim gušterima, nego nazivu za one neiskusne kada dođu među one koji se tim poslom bave zavezanih očiju ako treba. Jest da se spuštaju stotinama metara duboko, provlače se kilometrima (na Zrmanji), rone tamo gdje bi ti bilo žao baciti i kamen, ali su zato i ekipa zafrkanata. Pa ako ne paziš... više ne znaš jel' ti ga spušta il' je ozbiljno. Novinarku RTL-a su prvu uhvatili na zub, jedan iz ekipe je vođi ekspedicije, u povjerenju i da se čuje, priznao kako „mu je doktor neki dan dao otpusno pismo da se opet može kretati među ljude, i boraviti u grupama.“ A kada je pitala zašto joj treba kaciga, priključio sam se i ja rekavši kako je to osnovna zaštita od poskoka. Neko je, naime, prije toga zaključio kako je ovo doba kad poskoci traže toplinu na granama. Ipak, cura je karatistica, nema straha i rekla da, ako je misle uplašiti –neće im proć'. Svejedno mislim kako su njeni iz ekipe dobro gledali gdje staju i ima li kakvih grana ispred.  Speleolozi, kamere, turisti... Užas! Neće valjda. – pomislio sam, iako mi nije stran pojam stati pred mikrofon i brljaviti dok drugi slušaju (sjetite se prve tri „Brinjske noći“). Onda se Alan uhvatio popravka mikrofona, a ja se ponadao kako od toga neće biti ništa. Nada je trajala sve dok nije rekao „sredio sam“ pa me pozvao.  Dogovor što se prvo snima...  Oni koji se pitaju kako je to izgledalo, moram utješiti da ipak nije bio slično govorima predsjednika ZK na „Brinjskoj“... 
 Tihi i Sanja u spustu... Nakon spuštanja, uslijedilo je ono glavno. Idemo do kraja špilje, pa ako se može proći i do samih znakova. Cijelim putem se snimalo, Tihi i ostali su svako malo intervjuirani. U kanjonu kojim se ide dalje u špilju bilo je puno malenih šišmiša, neki na dohvat ruke. Spavali su i nisu bili nimalo impresionirani hrpetinom ljudi, kamera i fotoića. Za televiziju je snimljena i grupica od njih dvadesetak, stisnutih jedan uz drugoga. A Tihi se pobrinuo da to dugo ne traje i dao je TV ekipi dopuštenje da ih osvijetle samo par sekundi. Važno je naime da ih se ne probudi iz hibernacije. Mi smo im upali u nezgodno vrijeme, a u ostalom tu smo gosti, a ne tatari i osvajači. Došli smo do prvog mjesta gdje se treba provući kroz maleni prolaz. Popneš se jedno metar i pol, pa na sve četiri. I onda smo ušli u dio gdje ja do sad još nisam bio. Cijelim putem su dečki pomagali ženskom dijelu ekspedicije i svima ostalima kojima je trebala ruka pomoćnica ili noga na koju se moglo osloniti.  Jezerce, mutno od nedavnih kiša Što me blato voli Došli smo do dijela koji se napuni vodom za vrijeme kiša. Tu je bilo malo opasnije i skliskije, a našlo se i blata. Svi smo se dobrano zaprljali, a ja dodatno jer sam se uspio okliznuti i ljosnut' na jednoj kosini.  Još malo pa na kraju puta... Grafiti, opet me voli blato i onda ... Cijelim putem susretali smo potpise prethodnih posjetilaca. Kako je tko došao do neke točke, ostavio je svoj potpis za buduće generacije, kao dokaz svoje hrabrosti. Imena i prezimena ima svakakvih.  Bez dobre pripreme nema spuštanja A onda iste sekunde poletio kao da mi je Red bul dao krila. Dno nije bilo ravno nego nakošeno, pa me izbacilo nizbrdo. Hlače su mi ok, moram priznati, ne ostaje pretjerano blata na njima. Aparat je prije toga (mudrom procjenom) ostao na sigurnom, a i ja sam djelovao k'o iskusna faca koja se digne nakon klizećeg. Kao da igram u Dinamu. Istina da me Sanja malko čudno gledala jer sam već drugi put frknuo pred njom, al' što je tu je. Evo me na kraju. Staza djeda i pradjeda Put do kraja je blatnjaviji nego prije, voda je tu nedavno izvirala. Ispod zadnjeg kamenog zida do kojeg može doći posjetitelj vulgaris, ljeskalo se jezerce mutne vode, sifon kojeg je nemoguće proći, a to je značilo da do simbola ovoga puta neće nitko. Dosta je nisko, pa smo zalegli na pješčanu plažu i gledali uokolo. Pijesak je tu donijela podzemna bujica.  Alan pred uron u mutne vode...  Oblici vajani stotinama godina... Onda su morali obaviti intervju. Ovoga puta snimatelja RTL-a nije bilo, Tihi je preuzeo i tu funkciju, Alan je ležao pred sifonom, a Sanja pitala. Onda su se zamijenili. Ja sam za to vrijeme sjedio sam između njih i grupice speleologa koja je došla do ovdje. I dalje pod dojmom. Tko zna da li bih ikada prošao dalje do ovoga mjesta da nisam upoznao Tihog. Ako i bi, bez ove profi rasvjete možda bi propustio potpise dva velika Brinjaka. Ne što su moji, nego prema onome što su napravili za Brinje i kakvi su ljudi, prema pričama bili.  Popravci opreme se rade odmah Došlo je vrijeme povratka u veliku ulaznu dvoranu. Još jedan kratak pogled na potpise mog djeda i mog pradjeda, a onda je taj kamen opet prekrio mrak. Ples sjena i velika djeca Povratak je u svakom slučaju bio zanimljiv, bilo je tu plivanja po zapovijedi, tobožnjeg skakanja u bazenčiće. Dečki se kreću po klizavim stijenama sigurno kao da su na Trgu Bana Jelačića. Međutim ostalo je još ozbiljnog posla. Alan treba zaroniti u jezero u velikoj dvorani kako bi snimili i tu njihovu granu speleologije.  Intervju iz jezera  Hladna jesenska večer uz vatru... P.S. U zadnje vrijeme uvijek imam neki post scriptum, pa ga evo i ovaj put. Obično se u ovakvim reportažicama osvrnem na probleme odnosa prema prirodi i okolišu u kojem živimo. Najčešće to ostane bez odziva i jasno mi je kako je tu teško nešto promijeniti. Ovoga puta ću napraviti iznimku i ne spomenuti one za koje mislim da bi trebali nešto učiniti, i reći ću ovo: Siničića špilja nije neki speleološki atraktivan objekt, pa da se od nje stvaraju nove Cerovačke ili nešto slično. Međutim ona ima svoju iznimnu vrijednost.  Nema više potrebe za potpisima i urezivanjem u stijene, ovakva je jedinstvena na ovim prostorima. Nije pretjerano velika investicija u osvjetljavanje i uređivanje staza za posjetitelje, pa čak i zatvaranje glavnog ulaza, radi kontroliranih posjeta. Tihi i ekipa su u svako doba voljni stručno pomoći i voditi radove, na kraju, ipak su oni ti koji su joj dali historijsku značajku. Mi smo isto već odavde predlagali, i opet sad predlažemo. Ne očekujem odaziv niti ovaj put, niti ga ultimativno tražim, samo se skromno nadam da će jednom ipak doći. fotografije: M. Prpić, ©
|
