Prije nekoliko mjeseci nazvala me znanica iz svijeta filma i sućutno rekla: “Znaš da ‘Kino Lika’ nije uvršten u glavni program festivala u Berlinu”.

“Ko ih šiša”, rekao sam. “Važno je da nas uvrste u glavni program Gospića.”

Još sam rekao: “U Gospiću se pomjeraju granice, a ne u Berlinu.”  

Par mjeseci kasnije na cesti su osvanuli jumbo plakati za film “Kino Lika”, s krilatim svinjama i natpisom: “Oš me jebat.” Neki su zbog toga, blago rečeno, obuzeti nijemim užasom.   “Ličanke ne daju tako lako”, smirujem tenzije. “A kad nekom kažu: ‘Oš me jebat’, to znači da mu kažu: ‘Volim te’.”

Radi vrag!

Na dan premijere u ličku metropolu krećem sa svjetski poznatim strip crtačem Igorom Kordejem te fotografom Sarađenom. Kordeju je mama iz Brinja, nikad nije bio u Brinju. Jak je, kao od stijene odvaljen, u slučaju gužve dobro će nam doći njegove ogromne šake. Sarađen je na glavu natakao škotsku kapu s amblemom klana Anderson na kojem dominira okomiti mač. Izgleda kao škotski specijalac. Nije loše.       

Dok se vozimo autocestom i slušamo napolitanske pjesme, komentiramo kako su sva ta lička mjesta, otkad je prošla autocesta, sad još nekako dalje.  “Kao oni gradovi na Divljem zapadu”, rekoh. “Pa kad ih zaobiđe pruga.” Kad smo s autoputa skrenuli u Brinje, najprije smo otišli na ličku šljivovicu u najbližu gostionicu.

“Šta ima novoga u Brinju?” pitam konobaricu.

“Niš”, kaže.

“Radi li pilana?” pitam.

“Radi vrag”, kaže.

Onda smo prošetali Brinjem, nigdje nikoga, jedino se oko crkve naganjaju zvona.
Hodamo, zaustavljamo se, promatramo poluprazne izloge.  Iz banke izlazi zaštitar, pažljivo nas odmjerava. Mislio je možda da namjeravamo opljačkati banku.  Za desetak minuta već smo bili na brežuljku na kojem se ušančio stari grad Sokolac, odakle puca pogled na brinjsko polje. Odmah sam se sjetio pjesme koja počinje s “Brinje moje, moje polje ravno”, a jedna od kitica ide: “Brinje moje uvijek si na glasu, krave oru, a volovi pasu.” Kasnije im pokazujem spomenik brinjskom mineru.   “Brinje vam je”, hvalim se, “najpoznatije minersko mjesto na svijetu, nema tunela koji Brinjaci nisu uspjeli probiti. Moj stari je bio miner, moj djed je bio miner”, rekoh ponosno. Zatim ih vodim do ruševne zgrade u kojoj je nekoć bilo kino.  Kao klinac jedva sam čekao otići u to kino. Nikad nisam bio, ali je zato bio moj školski frend.

Gledao neki kaubojac. Tražio sam da mi ispriča o čemu se radilo. “Ništa nisam vidio”, rekao je akcentom kojim govore svi brinjski Romi, a koji me podsjeća na dubrovački. “Cijeli film držao sam ruke na glavi jer sam se bojao da mi konji sa zida ne skoče na glavu.” 

Jedini televizor u selu

Htio sam vidjeti to čudo. Dotad sam gledao samo TV. Crno-bijeli. Jedini u selu. Svi iz sela skupili bi se kod tog susjeda, buljili u ekran postavljen visoko na zid. Nije bilo mjesta, sjedio bih na daščanom podu, ispod u staji bili su volovi i krave. Ponekad bi udarali nogama u utabananu zemlju. Kao da ih nervira taj zvuk televizora.
Obožavao sam “Kapelske kresove”, gledao sve te face. Tridesetak godina kasnije neki od njih glumit će u “Kino Lici”. Prvi film koji sam, pak, gledao u pravom kinu, onom u Brinju, zvao se “Hitler iz mog sokaka”. Onda neki kaubojski. Od tog filma zapamtio sam samo ime vođe bande: zvao se Jesus Raza. Kasnije, kilometrima bih pješačio kroz šumu i natrag da bih pogledao neki film u Brinju. Kino je svaki petak bilo ful puno. Sjedili smo netko na rasklimanim stolicama, netko na gajbama za pivo. Zimi je golema srebrna peć svijetlila, ali u kinu je ponekad bilo nepodnošljivo hladno. Jednom mi je školski frend ispričao da je čovjek zadužen za kino često znao u peć staviti svijeću kako bi uštedio na drvima. Nakon što smo popili još jednu rakiju krenuli smo prema mome selu.

Stigli smo u Plašćicu. Moja stara odmah vadi pršut, sir; stari šljivovicu i kruškovaču. 

“Sin ti je dobro uspio u životu”, kaže Sarađen mom starom. Ovaj ga sumnjičavo gleda, misli da ga Sarađen zajebava.  Nedugo poslije ponosno nam pokazuje arsenal sjekira za koje je osobno napravio drvena držala. Svaku prima u ruke, odvagne, zasječe njome po zraku. “Evo, ova je najbolja kad treba prasca raspolovit”, kaže za najveću koja se zove bradvilj. Podsjeća me na one srednjovjekovne, za odrubit glavu na panju.

“Oćete vi u kino”, pita Sarađen starog i staru. Oni nikad nisu bili u kinu.

“Nećemo”, odgovara stari spremno. “Boli me noga.” 

Potom Kordeju i Sarađenu poklanja po vreću ličkog krumpira. Kordej mom starom zauzvrat daje svoj zadnji strip, na nizozemskom jeziku. Strip se zove “Aan Het Front”. Ne znam ni ja što to znači. Na naslovnici je crnac u paklu Prvog svjetskog rata.

Kordej potpisuje i posvetu: “Divnim domaćinima, Vladi i Mariji.”   Pozdravljamo se, šibamo prema Gospiću. Idemo Ulicom 133. brigade, onda Ulicom 155. brigade pa Ulicom 126. brigade, tamo za dalje pitamo nekog tipa.

“Sad Ulicom specijalne policije pa još malo pravo”, kaže.   Najzad stižemo do kina. Sjedimo u predvorju i pijemo.

Ekipa se polako kompletira. Stižu Gospićani, stižu i gosti iz Splita, Zagreba, Brinja, a tip koji radi na kinoprojektoru otkriva da su lički uglednici noć prije imali tajnu, kontrolnu projekciju.

“Misliš da bi večeras moglo bit sranja”, pita Sarađen. 

“Imamo iza kina osedlane konje”, kažem. 

Na premijeri je i Matanićeva baka.

Tu je i ministar zdravstva Milinović te brojni gradonačelnici iz Županije, a na zidu slika dr. Franje Tuđmana.

Hoće li baka preživjeti film

Prije početka Matanić izlazi na binu i govori u mikrofon: “Nadam se da će moja baka preživjeti film.”    Smijeh, to je dobar znak. Potom se svjetlo ugasilo, slike na platnu su krenule. Mike daje gol, publika se smije, Olga jede marmeladu, publika se smije, Nikola Tesla gladi brk, publika se smije, čovjek se ubija, publika se smije. Onda dolazi scena u kojoj se gola Olga valja sa svinjom u blatu. 

Netko se ispred mene uhvatio za glavu, netko je opsovao: “A sunce ti krvavo jebem.”

Netko je dvaput na prazno pljunuo. Onda muk.

Na koncu svjetlo, razorna tišina.  Ginekolog Bačić iz Splita kaže: “Genijalan film.”

Odlazimo se pokloniti publici, počeo je aplauz, iniciran valjda od ovih naših gostiju.

Aplauz je sve jači. Sad svi suludo plješću. Najviše Olgi. 

Novinar me pita: “Jesu li vam se sad ostvarili svi snovi?”

Sjetio sam se one kineske: “Jao onome kome se svi snovi ostvare” i brzo ispalio: “Nisu.” 

Poslije smo otišli u irski pub u središtu Gospića.

Pola sata nakon premijere u dvorani počinje redovna predstava “Kino Like”.

Ubrzo saznajemo kako je na toj predstavi oboren rekord dvorane. 

Pili smo kao na filmu i slavili dugo u noć.