Čovjek je društveno biće. Da bi opstao mora postati dio društva. Da bi postao dio društva, odmah po rođenju postaje dio začaranog kruga po imenu socijalizacija. Socijalizacija je proces kojim se dijete adaptira, uvodi u sveukupnost kulture društvene skupine. Sam odgoj možemo smatrati namjernom socijalizacijom. Isto kao i odgoj i socijalizacija traje cjeli život. Ne postoje nesocijalizirani ljudi već samo bolje ili slabije socijalizirani. Kroz ovaj proces dijete na neki način gubi sebe i postaje sličniji svima drugima, prihvaćajući neke zakone i pravila ponašanja kulture i društva u kojem se nalazi. I sve je to divno i krasno dok jednog dana ne uđemo u konflikt sa samim sobom. Zapravo, ne jednog dana već svaki dan nama naša socijalizacija radi medvjeđu uslugu.
Moramo biti ljubazni prema ljudima koji nam i nisu baš simpatični (šef, profesori, …), radimo stvari koje nam se baš i ne rade (čekamo pola sata u redu, sjedimo na predavanjima i dosadnim sastancima, idemo u posjet punici), slijedimo neka pravila i zakone koje je izmislio tko zna tko i nerjetko mrvicu zaobiđemo istinu da bi izbjegli konflikte.
Kad nas netko slučajno, ali ne i bezbolno nagazi u busu kažemo da nije ništa, gotovo da nismo ni osjetili, kada nas prijateljica sto puta pita čini li nam se da se malo udebljala, sto puta kažemo da nije i da baš odlično izgleda iako to možda i nije istina.
Koliko puta ste bili u situaciji da ste se „divili“ nekoj novoj stvarčici ili frizuri iako su vas zapravo boljele oči i od samog gledanja na taj nelijepi primjerak koji se vama dragoj osobi toliko dopao.
Najsmješniji i najnezgodniji efekt socijalizacije dogodio se neki dan. Prijateljicu je nazvao bivši dragi da joj priopći sretnu vijest. Ženi se. Ona mu je rekla da joj je drago, dala adresu na koju da joj pošalje pozivnicu za vjenčanje i čak se ponudila da pomogne oko nekih stvari. A onda, onda je iduća dva tjedna plakala meni na ramenu. Naravno da joj nije drago, naravno da je pozivnica završila u pepelu, naravno da bi mu pomogla samo ukoliko treba rezervnu mladenku ali ne, ona je odlučila biti pristojna, a za kasnije lako.
Ali postoji izuzetak, najnevinija i najiskrenija bića na ovom svijetu, djeca. Oni će vam bez problema i iskreno reći što misle. Nije ih briga hoće li pritom ispasti „nepristojni i neodgojeni“. Njima nije jasno kako mi možemo nekome reći da mu je ta haljina baš krasna, kako nas ne boli kad nas neko nagazi, kako možemo šutke gledati kako se netko gura preko reda, i kako nerijetko sebe stavljamo na drugo mjesto. On bez problema govori o svojim osjećajima, željama i onome što mu se dogodilo. Briga njih ako im sto puta kažete da da nekom drugom djetetu svoju igračku.
Tko mu garantira da će mu je on vratiti i to cjelu. Zato, bolje neka nje na sigurnom. I tako, bezbroj puta nas odrasle dovedu u neugodnu situaciju. Svi oni koji imaju djecu, znaju o čemu govorim. Zapravo, da i mi sami ponekad slijedimo njihov primjer i zanemarimo malo pristojnost možda bi izbjegli brojne konflikte i nesporazume u kojima se svakodnevno nađemo.
Svi kažu da mrze dvolične ljude a bezbroj puta nisu iskreni ni prema sebi ni prema drugima. Kako uopće biti iskren kad nas od rođenja uče da budemo dvolični, da preuzmemo bezbroj uloga?! Kako uopće znati kada treba staviti pristojnost ispred istine?! Upravo zbog toga jako poštujem jednog našeg Zekavca koji svima iskreno kaže što misli, bez obzira na posljedice.