Iz ovog razgovora/intervjua koji je vodila Petra Karakaš učenica 6. razreda, sa svojim ocem, Damirom, prisjetit ćemo se Brinja i okolice prije gotovo 30 godina na jedan zanimljiv način.

Rekli bi, onako, Damirovski... :-)

Bog, tata, reci nešto o sebi kao piscu? Koje si knjige napisao?

Napisao sam knjigu putopisa, "Bosanci su dobri ljudi" roman "Kombetari", zbirku priča "Kino Lika" i reality roman "Kako sam ušao u Europu.

Najpoznatija je "Kino Lika" po kojoj će poznati zagrebački redatelj Dalibor Matanic uskoro snimiti film. Po romanu "Kako sam ušao u Europu", nedavno je napravljena radio drama, emitirana na Hrvatskom radiju.

Trenutno spremam izložbu crteža u Parizu i Zagrebu, završavam novu knjigu i studiram francuski na Novoj Sorboni. Prije pisanja knjiga radio sam kao novinar, pisao sam o raznim temama, a za novine sam izvještavao i iz ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu.

Koje si knjige kao mali volio čitati?Reci nešto o Parizu?

Ja sam prije trideset i sedam godina rođen u jednom malom selu u Lici, u Plašćici, gdje nije bilo ni škole, ni trgovine, ništa, samo nekoliko kuća i šuma. U školu sam išao u susjedno selo Letinac.

Tamo nam je učiteljica Azira uokolo peći čitala knjige a meni se najviše od svih dopala “Koko u Parizu”. Nakon završetka četvrtog razreda morao sam u školu u Brinje. To je oko šest, sedam kilometara od moje kuće i najgore je bilo zimi kad bi morali po najgorim vijavicama i golemim snjegovima pješačiti do škole.

Bojali smo se vukova pa smo tako u koloni pješačili i stalno galamili.

Znalo se dogoditi da ti netko ukrade gumene čizme koje smo zvali buce i ostavljali u hodniku ispred učionice. Pogotovo ako su bile nove, pa iziđeš iz razreda i umjesto svojih novih vidiš nečije stare. Jos gore je bilo kad nije bilo ni novih ni starih.

Jednom sam po vijavici i snijegu išao kući u čarapama, i još me mama izmlatila, da zašto ne pazim na svoje stvari. Inače, što se tiče čitanja, u Brinju je postojala stara školska knjižnica, često sam visio unutra, kopao po tim knjigama, kad bi izlazio izgledao sam onako u paučini i prašini kao duh.

A sad malo o Parizu?

To je centar Europe, jedan od naljepših gradova na svijetu, a s okolicom ima stanovnika kao dvije Hrvatske. Često sam kao dječak gledao zadivljeno po knjigama Eiffelov toranj, a sad razmaknem na prozoru zavjesu i vidim ga uživo.

Što još pamtiš iz te osnovne škole?

Evo baš sam se sjetio kako sam se u petom razredu zaljubio u jednu Marinu i nikad nisam htio ići kupovati marendu kod Pave, jer sam se bojao da je ne sretnem. Tad bi se sav zacrvenio i tresle bi mi se noge. Onda mi je mama kupila nove hlače i jednom prije škole neki iz mog razreda preskakali su ogradu. Vidio sam da to gleda Marina sa svojim prijateljicama i da im pljeska.

Skupio sam hrabrosti, zaletio se, skočio, ali zapele su mi hlače i pao sam dolje a hlače su se rasparale.

Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo? Ispričaj nešto zanimljivo?

Mogu ti ispričati kako sam prvi put probao sladoled.

U Plašćici se pročulo da je u Letinac došao sladoled i mi sva djeca odosmo tamo. Prije toga nismo nikad probali sladoled. I uzmemo mi sretni taj sladoled, idemo kući i ližemo.

Putem sretnemo jednog čovjeka, a on kaže: “ Šta vi djeco?”

Ja kažem ponosno -evo kupili sladoled. On pogleda i kaže, "nije to sladoled, to je eurokrem".

I bio je to eurokrem, a mi mislili da je sladoled.

Inače, prije toga mi smo sami radili sladoled od snijega, a i bombone smo znali raditi sami. Zvali smo ih cukrići, staviš malo sećera ili cukra u šalicu, pa to zagriješ na šporetu da se otopi.

Mogu ti ispričati i kako smo radili bazen u svome selu.

Mi smo imali problem što kod nas u Letincu i Plašćici nije bilo niti rijeke niti potoka, pa da plivamo. Samo lokve pune žaba.

Onda smo odlučili iskopat neku rupu, napravit bazen.

Kopali smo danima, a kad je bilo gotovo pala je kiša i to se napunilo vodom. Otišli smo se kupati u svoj bazen, međutim, tamo je bio jedan čovjek sa kravama i rekao, "baš dobro da ste ovo napravili, sad mi imaju krave di pit vodu", a nas je potjerao korbačem.

Inače, ljudi iz Brinja su često odlazili u Senj na more, ja baš i nisam.

Tata mi je dopuštao da mogu otići na more samo jednom godišnje i to za Veliku Gospu, jer sam cijelo ljeto ili radio na polju ili morao čuvati stoku.

I onda čekaš cijelu godinu taj dan da otiđes na more, i kad dođe -počne padat kiša.

U Parizu sviraš i harmoniku? Kad si počeo svirati harmoniku?

Brali smo pored škole u Letincu jabuke i neki čovjek mi je rekao da mi je tata kupio harmoniku. Skočio sam sa drveta, učiteljica je vikala da stanem, ja nisam htio stati.

Došao sam sav zadihan. Mama i tata, a tvoji dida i baka, radili su u polju, tražio sam harmoniku i našao je ispod kreveta.

Nikad neću zaboravit trenutak kad sam je izvukao, super je izgledala i mirisala. Poslije su me učili svirati pastiri i čobani u šumi, sa kojima sam čuvao stoku, pa Darko Keber, učitelj u Brinju, pa jedan profesor iz Splita a dosta sam naučio i sam.

Volio sam svirati i dobro mi je išlo. Poslije sam harmoniku svirao na koncertima i u raznim drugim prilikama, recimo u Splitu pred nekoliko tisuća ljudi ili u poznatom zagrebačkom klubu “Gjuro”, gdje su svirali najpoznatiji muzičari.

U Parizu kad je lijepo vrijeme, cijeli grad se pretvara u veliku pozornicu, izlaze na trgove i ulice brojni orkestri, saksofonisti, violonisti, rock grupe, studenti s muzičke akademije, a ima i nekih šta na ulicu dovuku i klavir i svira se. I ja sviram, moja pozicija je na Saint Germainu, ljudi me vole slušati.

Bude tu puno poznatih ljudi, glumaca, pjevača. Jednom me je jedna poznata svjetska pjevačica čiju sam sliku imao na najlonskom omotu za bilježnicu u osnovnoj školi pohvalila i rekla da je super, a čak je i zaplesala.

Prije kad sam bio mali svirao sam harmoniku na svadbama i ispraćajima u vojsku.

Bio sam valjda najmlađi harmonikaš u Lici, stajao bi na stolu i svirao, samo bi mi se oči vidjele iza harmonike. Sa jednim svojim prijateljem iz sela, koji je isto imao harmoniku, stajali bi pored ceste i onda bi čekali da naiđe autobus koji je tuda vozio đake i mi bi svirali tako na cesti, čekali bi i druge aute. Često bi prolazili kamioni koji su iz šume vozili trupce a mi bi svirali, sjećam se jednog vozača Mišole šta je imao nos kao krumpir, on nas je uvijek pozdravljao i trubio, a mi sretni.

U šumi sam naučio radit i neke instrumente, primjerice trumbike od ljeskove kore, koju sam ti kad si bila u Lici, napravio. Mi bi napravili te trumbike, velike ko saksofoni, sto veće to bolje, a onda bi se predvečer vraćali sa stokom iz šume i trubili, da bi sve odzvanjalo.

U Parizu živi puno različitih ljudi?

Nekad je u autobusu dvadeset ljudi a čuje se istovremeno deset različitih jezika. U Parizu žive ljudi iz cijelog svijeta, pored moga stana je kineska četvrt koja je veća nego cijeli Senj. Ta raznolikost daje Parizu jos veću ljepotu.

Ovdje je puno muzeja, povjesnih građevina i zanimljivih mjesta, da treba par godina da sve to obiđeš.

Kakvu ti tata muziku voliš?

Sad slušam dosta klasiku i jazz, ali prije sam slušao rock, punk. Što se tiče sviranja na harmonici, sviram svašta, ličke tradicionalne pjesme, onda klasiku, francuske, ruske...

Kad si počeo crtati?

Prvi moj crtež u školi bio je u prvom razredu osnovne u Letincu, a tema je bila "Što ćete biti kad odrastete?". Ja sam plavim flomasterom nacrtao automehaničara. Stalno sam crtao. Radio sam i kipove od drveta. Negdje, oko srednje škole počeo sam se baviti karikaturom. Crteži su mi izlazili u tad najpoznatijim novinama u zemlji. Kao karikaturist dobio sam i tri nagrade; dvije u Hrvatskoj a  jednu u Italiji. Imao sam sedam samostalnih izložbi, a radio sam i za neke dječje časopise, primjerice Modru lastu.

Tvoj dida Vlado iz Like nije baš volio to crtanje, kao ni tvoj pradjed Miko, oni su uvijek namrgođeno govorili: "Drugi po polju rade, a on bezveze olovku troši, a olovka je za pisanje a ne za crtanje". 

Onda moj tata nije više znao kako bi sa mnom izišao na kraj, jer sam stalno crtao, nego mi je naredio da, ako već znam crtati i slikati, farbam žlijebove i ograde da to bar nekako bude korisno.

Razgovor vodila Petra Karakaš, VI razred

Forum Diskusija Na Ovu Temu. ( 0 )