Kada su nam buldožeri po zapovijedi lokanih vlasti "uredili" jarugu, netko se sjetio mjesta na koje je naišao u svojim rakolovačkim obilascima...

Bila je to Pastena, ili kako je još znaju nazivati- Postena. To je mjesto na potoku što teče iz Brodića prema ponorima, nešto prije mlinice na cesti prema Lučanima.

Brodić je također imao čistu izvorsku vodu, a taj potok je oduvijek bio bogat pastrvom i rakovima. To su oni žuti, sjećate se iz prethodne priče o Širokoj jaruzi?

Pastrva je ona sa crvenim točkama i bijelim obrubom oko istih. Poznato je i da je to riba koja obitava isključivo u čistim vodama.

Ali, da se vratimo Pasteni. Kao i sva prirodna kupališta i ona se na jednom mjestu širila taman po svim našim pravilima i potrebama. Sa one sjeverne strane obala je bila niska, zapravo cijelo polje, dok je sa druge, južne bio (i danas je, da ne bude zabune) mali brežuljak, jedno dva metra viši od okoline.

Uz potok vodi i maleni putić, obrastao zelenom travom. Njega smo obično koristili za vožnju biciklom od Brodića do mlinice.

I tako smo mi na tom mjestu sagradili branu. Nije mogla bit visoka jer bi poplavili cijelo polje, ali se to kompenziralo većom dubinom na jednom mjestu.

Na njemu je bio posebni gušt skakat sa ove više obale. Jedini problem je bila hladnoća vode. Taj potok je protočniji od Gate, a i nešto dublji pa je tu voda oduvijek bila hladnija za jedno 3-4 stupnja, možda i više. To je u svakom slučaju više odgovaralo pastrvama nego nama.

Ali, kao klinci smo bili otporniji nego danas, tako da nam i nije previše smetalo. Imalo je to i svoju prednost, jer bi manji boravak u vodi i veća protočnost istu održavali bistrijom. Znalo se dogodit za vrijeme kupanja da bi između nas proplivala i bjelouška. Iako je neotrovna, izrazito je neugodan osjećaj kad pokraj tebe provijuga zmijica...

Naravno da je i brana morala bit drugačija, čvršća. A kamenja u tom potoku je, hvala Bogu, bilo napretek. Busenje je bilo čvršće, jer je zemlja na tom dijelu plavnija pa biljke i trava puštaju jače i veće korijenje kako ih ne bi voda podignula.

Takva konstrukcija brane zadavala je poseban problem vlasniku mlinice, koji je smatrao da mu time smanjujemo protok neophodan za rad mlina. Ispada kao da je žrvanj ili taj mlinski kamen zbog svoje veličine i težine trebao u najmanju ruku slapove Nijagare da se pokrene.

Naravno da nije bio tako velik, ali je svejedno ljuti gazda uredno, kada bismo se mi navečer pokupili, došao do brane i razvalio je.

Drugi dan kada bismo se vratili, sjetili bi ga se uz nekoliko prigodnih prosto-proširenih rečenica i napravili još čvršću branu.

I tako je to obično trajalo cijelo ljeto: mi gradimo, on ruši. Ali, bilo mu je sve teže i teže. Sjećam se da smo je jednom napravili tako čvrsto, da je jedva uspio srušiti gornji dio, a i on se zbog širine brane samo pomaknuo malo naprijed, tako je razina vode tek neznatno pala.

Nakon toga je odustao. A i mi smo izgubili volju za kupanjem na Pasteni, ipak je bila prehladna.

Tako su se dva ovna na brvnu, kao iz one priče, nakon tvrdoglavog nepopuštanja povukli svako na svoju stranu i ostavili Pastenu na uživanje njenim pravim vlasnicima- ribama, rakovima, bjelouškama....

Srećom, tako je ostalo i danas. Doduše, voda nije tako protočna zbog brane na Lovačkom jezeru, ali potok i Pastena su nedirnuti, osim malog dijela gdje je prošao autoput. Riba i rakova još uvijek ima, kao i divljih pataka.

Nadajmo se da će tako i ostati, jer se jednom uništena priroda teško ili nikako ne oporavlja.

Jer, ima li što ljepše nego iz buke, sivila i smrada velegrada doći i sjesti uz potok i travu koji mirišu i gdje je jedina "buka" žubor i šum lišća na vjetru?

Forum Diskusija Na Ovu Temu. ( 0 )