E, da... Pored tog našeg bazena, postojala su još dva kupališta, doduše ne tako uređena i civilizirana, ali sasvim funkcionalna, ako računamo količinu vode. Pa, da vam ih pobliže opišemo...

Prestankom rada bazena, iz razloga neodržavanja i nebrige (koja je vjerojatno bila glavni radni moto tadašnjih struktura mjesne zajednice), većina brinjskog pučanstva- barem ona koja je imala automobile ljetno vrijeme je provodila na moru u Senju.

Kao što znate, naš Senj nije daleko od Brinja, samo 30 km, tako da to i nije bio problem u vrućim ljetnim danima. Međutim, ljetno vrijeme je također bilo doba intenzivnog rada u polju, a to zajedno sa ostalim materijalnim stanjem tvori značajan čimbenik ostanka u Brinju i pronalaženja alternativnih rješenja hlađenja tijekom vrućih dana.

(Ovo sam lijepo sročio, kao kakav političar, :-))

Nama, djeci, to je bio najmanji problem. Brinjski kraj smo poznavali kao svoj džep. Jednako tako i svaki zavijutak naše jaruge Gate i potoka što je tekao od Brodića u ponore.

Koliko smo ih puta progacali loveći rakove, nije ni čudno.

Pa, uhvatimo se prvo naše Gate, ili kako ju je u Brinju bilo uvriježeno zvati -jaruge.

Nije ona prije izgledala ovako na što danas liči. Bio je to pravi mali vijugavi potočić, sa svojim plićacima, dubokim dijelovima, grmljem i svakojakim šibljem. I, što je najvažnije, sa čistom i bistrom vodom.

Bio je krcat rakovima. Ono što je interesantno za brinjski kraj, kad smo već kod rakova, jest njihova boja. Oni u Stajnici primjerice, su bili crvenkasti, oni oko Brodića žućkasti a ovi "naši" iz jaruge tamni. Nekako sivkasto-crni.

No dobro, nisu rakovi tema. Malo dalje uz jarugu, negdje iznad Petrakove kuće danas, jaruga se na jednom mjestu iz potočića širila. I to drastično. Sasvim intuitivno, to je mjesto prozvano "Široka jaruga".

Onako brinjskim narječjem to bi zvučalo nešto kao "širooka ja-ruga".

Na tom mjestu se obala urušavala vremenom- tu je zemlja bila drugačija, svijetlo smeđa i rastresitija (nije obična jaružna glina) tako da se napravio fini prostor od jedno dva metra dubine.

Da vam otprilike približim tu sliku, zamislite potočić od metra do dva širine koji odjednom iz vrbika izlazi u 10 metara širine urušene obale i lagano teče po sredini tog izdubljenja.

Pravi Grand Canyon!

Tu je uvijek bilo dobro lovit rakove, lako se vide na mjesečini a i pristup je dobar.

I naravno da se to pokazalo kao izvrsno mjesto za napravit branu i kupalište. Branu smo napravili prema svim propisima za takvu gradnju- na strateškom, najužem mjestu i od prirodnih materijala, a koji smo prikupljali na samom mjestu. Bilo je to iščupano busenje (čime smo dodatno širili obalu), kamenje za učvršćenje i ostala priručna sredstva.

Bili bi do pasa u vodi i slagali busen na busen. Gdje ćeš većeg veselja kad vidiš kako se voda diže uporedo sa branom. Naravno, od sveg tog hodanja po mulju i prenašanja zemlje, voda bi se zamutila i bila nekakve žućkaste boje. Ali, to nam nije smetalo. Negdje pred kraj dana, brana bi bila gotova, mi bi se bacili u vodu da barem malo speremo tragove blata.

Zatim bi izašli na obalu i gledali kako čista voda lagano "tjera" onu mutnu. I onda slijedi odlazak kući i čekanje sutrašnjeg dana.

Drugi dan bi se skupili i pravac na kupalište. kad bi došli tamo, divili bi se bistroj vodi i njezinoj količini, zatim bi uslijedio brzi pregled brane da se vidi pušta li gdje i jesu li potrebni kakvi popravci.

A onda, dugo očekivani trenutak- skok u bistru vodu! Skinuli bismo se u kratke gaće ili "svitice" i kupaće tko ih je imao, pa trk unutra!

Oni hrabriji skočili bi na glavu, ostali polako niz obalu, pazeći da mute čim manje, pa plivaj, roni, prskaj.

Najveći je gušt bio stat na branu i skočit u dužinu "bazena". A ako je netko donio i loptu, gdje ćeš većeg gušta. Nakon sat vremena praćakanja uslijedio bi izlazak na obalu i sunčanje. Oni stariji su to obavezno provodili, jer bi time stekli dodatnu ozbiljnost- kao, nije njima samo do dječjeg praćakanja, treba dobit i malo boje. Valjda radi cura... Imalo je to i svoju praktičnu stranu, time bi dali vremena jarugi da se opet pročisti. Onda bi, na obali u travi, tijekom sunčanja uslijedili razgovori o curama i muzici-

Zeppelini, Floydi, Deep Purple, pa od domaćih Dugme, Smak, Time... bili su neizostavna tema.

Možda još malo i nogometa, pa kad se voda očisti, opet unutra.

Da li je bila hladna? Pa, ne znam. Nama onda nije. Kad bih morao usporedit, otprilike jednako kao i more u Senju većim dijelom ljeta.

Ponekad bi znali i srušit branu da se voda brže očisti, pa onda gledamo tu masu kako istječe i diže razinu nizvodno, duž cijelog potoka. Tada bi je ponovo sagradili pa drugi dan opet na brčkanje.

I bili smo sretni, ne bi ni pomislili na more.

I trajalo je to sve dok se jednog dana netko iz lokalnih vlasti nije sjetio da bi jarugu trebalo "ukrotiti". Znalo se naime desiti da ona nabuja tijekom jesenjih kiša i onda poplavi placu. Bila bi tada visoka do ispod samog mosta u Brinju. Jesen je bila vrijeme kada bi Žućo obično zarađivao pare skačući u nabujalu Gatu sa mosta. Mislim da je to bilo obično za "dvije crvene" (nekakvih sto dinara)..

Doveli su buldožere, rovokopače i iskopali kanal kao za odvod rijeke Save, a ne male Gate.

To je trajalo cijelo ljeto i jesen, blata je bilo kao u priči. Sjećam se da su ispod Gradine, rovokopačem iskopali neki kamen sa uklesanim riječima. Dio jaruge prije, ispod i iza mosta su betonirali...

Kada su završili, kroz Brinje gledajući sa Gradine, iscrtan je široki ožiljak od tamne zemlje u čijoj je sredini tekao tanki trag vode. Na dijelu gdje je bila Široka jaruga, napravljen je betonski prelaz na nižu razinu potoka, kao neki simbolični spomenik našem kupalištu.

Onih zavijutaka, vrba, mica-maca i grmlja više nije bilo. Uništena je i cijela populacija rakova i više se nikad nije oporavila. Danas ih više ni nema. Ili se tako dobro skrivaju da ih ja nisam vidio.

A i ova voda nije ni izdaleka čista kako je bila onda.

Forum Diskusija Na Ovu Temu. ( 0 )