| Bazen. Veliki, pravi, otvoreni bazen. |
| Marjan Prpić | |
|
Sve koji ga se sjećaju, obradovat će ovaj tekst i slike o njemu, a oni koji ne znaju, evo prilike da vide što je Brinje nekad imalo... Taj naš bazen sagrađen je pretpostavljam, negdje 50-ih godina prošlog stoljeća. Točan podatak ne znam, pa ako netko zna, ili zna nekoga tko zna :-), neka nam javi. Slike koje vidite snimljene su 1959. godine, a na ovoj grupnoj su Branko Kosovac, Bogdan Kosovac, Zdravko Gostović i Ratko Prpić.  Branko i Bogdan Kosovac, Zdravko Gostović i Ratko Prpić Bazen se nalazio na polju uz potok između Brodića i Pastene. Veliki, betonski, u koji se voda dovodila iz istog tog potoka. U tekstu o kupalištu na Pasteni, mogli ste pročitati da je voda tamo izuzetno čista ali i hladna, jer dolazi direktno sa izvora. Negdje 50-ak metara- možda i više, ispred bazena potok je oštro vijugao i na tom mjestu je napravljena betonska brana, koja je svojim zatvaranjem punila cijevi što su vodile do bazena. Nama klincima tada, te su se cijevi činile ogromnima (jer smo mogli i ući u njih). Kako je bazen bio na nižoj razini od te brane nije bilo problema za dotok, a cijevi su jednim dobrim dijelom bile postavljene na stupove. Oko bazena je trava uvijek bila pokošena, zapravo je to bila jedna velika livada. Bio je, poput svih pravih bazena, na gornjem dijelu plići- jedno metar i pol dubine, možda malo više, a na odvodnom dijelu preko dva metra. Kao klinca me jednom otac odveo na to brinjsko kupalište i ono čega se i tada živo sjećam je plava boja. Bazen je naime bio ofarban u plavo, voda bistra. Čuo sam da u prvim danima (godinama) nije bio ofarban, a što samo dokazuje da su se brinuli o njemu. Sjećam se još da je taj dan bilo puno ljudi, sjede na toj zelenoj livadi, smiju se, pričaju. Bili su to pravi obiteljski izlasci. Ljeta u Brinju su uvijek vruća. Voda iz bazena se prelijevala u maleni odvodni potočić koji je vijugao prema onom prirodnom. Iz tog dana mi je ostao u sjećanju i Braco Lokmer kako stavlja gajbu pive na hlađenje podno dovodne cijevi. Tipično brinjski- nigdje bez pive. :-) Kada bi se bazen navečer ispraznio, dovodna cijev se koristila umjesto tuša. Postoji jedna anegdota kada su se Mišo Prpić i Zdravko Gostović tuširali, na njih su pale dvije bjelouške koje je voda ponijela od brane pa kroz cijevi. Kažu da im je kosa još danima stajala u afro-looku... Vremenom se prestalo kupati na bazenu. Ne znam zašto. Ni sam poslije nisam bio. Cijevi su zbog neodržavanja pukle, jednako tako i bazen - popucao je po dnu.  Zime i ljeta su uzele svoje. Lokalne vlasti više nisu smatrale bazen nečim važnim za građane. U vrijeme kada se lokalna mladež morala organizirati u "omladinskim organizacijama" po napunjenoj 17 godini, to je onaj svečani trenutak kada iz pionira postaješ omladinac, sjećate se :-)? U toj omladini našla se i moja generacija. Zapravo bilo nas je tu i malo starijih i malo mlađih. I mi se kao takvi nismo htjeli pomiriti s tim da bazena više nema. Redovito smo svakog ljeta organizirali njegovo čišćenje (kao i čišćenje jaruge kroz Brinje). Uvijek bi se nadali kako će Mjesna zajednica donirati dovoljno cementa da ga obnovimo u cjelosti. Nije se tu radilo o nekoj velikoj količini- možda jedan mikser. Stari bazen se dobro držao za svoje godine i nije se baš lako dao zubu vremena. Dno je bilo najkritičnije i iz njega je počelo rasti šiblje. Mi bismo to marljivo iščupali, zapalili, pokosili travu okolo i čekali da se glavonje odluče. Puno puta smo znali ostati navečer i do kasno u noć. Naložili vatru u njemu i pekli krumpire, a jednom je Vanja donio lonac pa smo kuhali i rakove što smo ih ulovili u obližnjem potoku. Beton u bazenu je zbog sunca, dugo držao toplinu i preko noći i bilo je tako ugodno sjediti unutra. Bio je to naš bazen, naše vlasništvo, mjesto koje smo voljeli na neki posebni način. Sjediti unutra pod zvjezdanim nebom danas mi se čini kao nešto najljepše na svijetu. Naravno, godine tu čine svoje i logično je da je sve prije bilo ljepše, pa ipak... bazen je ipak bio nešto posebno. Koliko mjesta u Lici a i šire znate da su imali otvoreni bazen sa izvorskom vodom? U Lici nema niti jedno. A i šire mi nije poznato ni dan danas.
 ljeto 1984. godine - radna akcija :) I tako, te naše akcije nisu nikad urodile plodom. Vrijeme je napokon pobijedilo, kao što i uvijek pobjeđuje. Stari bazen nije izdržao. A kao da ni to nije bilo dovoljno, preko njega je prošao autoput. Ma koliko to patetično zvučalo, za mene bazen postoji još uvijek. Živi u meni i svim slikama koje uspijemo pribaviti. I nema veze što je to bila samo hrpa betona ugrađena u polje. A nema veze ni što mi ta hrpa betona pomalo radi knedlu u grlu dok ovo pišem. Za mene je to mjesto sa dušom i, makar ga se sjećam samo jednog kupanja, zauvijek ću odlaziti tamo. U mislima je on još uvijek cijeli, sa plavom vodom i zelenom travom uokolo. |
