Htio ili ne, ali kada dođeš sa strane u Brinje, neke ti stvari zapnu za oko. Bile dobre ili loše, nekako nam je u naravi da dobre stvari registriramo i svrstamo u kategoriju „Pod normalno“. Loše stvari, međutim, nastojimo registrirati i staviti u kategoriju „Reci na glas“ da odgovorni čuju i poprave.
Nažalost, to najčešće netko shvati na totalno krivi način, ali osobna percepcija nije stvar koju možemo mijenjati. To se stiče rođenjem, brusi se tijekom školovanja i godina života. Pa ako ne ide – ne ide. Kada i sam nešto teže shvatim, onda nastojim poslušati druge i shvatiti bit.
Dobro, znam ponekad bit i tvrdoglav, ali nakon nekog vremena mi stvari ipak sjednu na mjesto.
Da sad ne duljim o svojoj percepciji, a i tuđoj – u prvom redu – evo o čemu se radi.
Ova naša država ne postoji dugo, tek nešto manje od 20 godina.
Krvavo smo došli do nje. Da se ne podsjećamo baš na sve dane prijašnjih godina, ustanovili smo državne praznike kojima obilježavamo prijelomne trenutke naše povijesti. Neki od tih vrlo bitnih datuma su Dan državnosti i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Ta dva najveća državna praznika (dovoljno je iščitati iz njihovih imena) obično se organiziraju prigodno obilježe i proslave na svim razinama. U gotovo svim mjestima. Kažem „u gotovo svim mjestima“ jer ne znam da li se i u nekim drugim sredinama proslavilo i obilježilo kao i u Brinju.
Kako? Nikako.
Kao da je običan dan, regularni, radni ili neradni. Ništa.
Možda se negdje u općini i održao kakav domjenak. Možda nije ni to. Tako je prošao Dan državnosti. Da se za Dan domovinske zahvalnnosti nisu pojavili Delničani (svojim poslom) – ne bi ni taj dan prošao ništa bolje. Doduše, i sa ovim što je bilo nakon službenog dijela (uz pijane „karaoke“ sa narodnjacima) bolje da se i ne spominje.

Vezani sadržaj: 19 godina poslije...