| Kad snižina zakija |
| Marjan Prpić | |
|
I sami znamo da se klima mijenja, uostalom ne treba bit osobito pametan i meteorolog po struci pa da se sve to vidi. Ni ljeta ni zime nisu više kao što su nekad bile... I sami znamo da se klima mijenja, uostalom ne treba bit osobito pametan i meteorolog po struci pa da se sve to vidi. Ni ljeta ni zime nisu više kao što su nekad bile. Kao klinac pamtim, -uh počeo sam zvučat' kao Broj 1 iz Alana Forda- zime sa puno snijega. Sanjkali smo se na Gradini, dužom stranom dolje do ceste ili oštri zavoj ulijevo pa do hotela. Za one malo hrabrije i esktremnije, staza je počinjala od stare kule (one što je najviše urušena), gdje se pod kutem od 45 ulazi u prvi zavoj- tj. na glavni put... Onda bismo svezali sanjke u vlak, nas dvadesetak, pa pravac dolje. I ako za "vlakovođu" imaš jednog šašavog poput prijatelja Klaudia, koji u samom zavoju pred svojom kućom u podnožju Gradine naglo skrene- onda je rezultat toga barem 15 letova u snijeg. Uši, nos, oči... sve puno snijega. Jedno od omiljenih sanjkališta je bila i "Uzelčeva". To je dio ceste u centru Brinja, od skretanja za Letinac do ispod Željezarije. Ime je dobila po dugačkoj kući obitelji Uzelac, jednoj od imućnijih i gospodskijih brinjskih obitelji početkom prošlog stoljeća. Kako je u našem kraju bilo malo automobila, tako je cesta većim dijelom snježnih dana bila pokrivena snijegom, koji bi mi zatim sanjkama ugladili poput leda. Da ne bi bilo sve tako lijepo, pobrinula se ralica. E da, Brinje je imalo svoju ralicu. Bio je to zapravo buldožer, ofarban u tamno crveno (auto riječnikom bi rekli- "trula višnja nemetalic"). Većim dijelom godine je bila parkirana ispred zgrade Suda, to vam je zgrada između gornje ceste prema bolnici i zgrade Općine. Točno preko puta apoteke. Kad bi snijeg zapadao, strojovođa bi je pokrenuo i rasprtio ulice. Kao i svi buldožeri, i ova je imala gusjenice koje bi snijeg na našoj Uzelčevoj razrovale i pretvorile ga u komade prljave od ceste, ulja i rđe, koju je ta ralica puštala na sve strane. Kao klince najviše bi nas radovalo neprekidno padanje snijega, prođe ralica a ono kija li ga kija.  Vjerujem da "strojovođi" nije bilo do radovanja jer bi čistio dan i noć, ali to su bile naše male bitke. Onda jednom, intervencije su postale rjeđe, valjda je bila kriza s benzinom ili se vozaču više nije baš dalo radit. Cesta je duže vremena ostala nerazrovana. Ali, svejedno, ja tu ralicu ne volim još i dan danas. No dobro, malo sam otišao u širinu.
Na ovoj lijevoj su Ratko -Mišo Prpić (na skijama) i Željko Javor-Braćo (na sanjkama).
U našim "božićnim razgovorima" između Zlatana, Pica, Ive i mene, doznali smo da je u njoj živjela teta Milka Šprajc, ili kako su je zvali Milka Čoka, koja je najviše od svega voljela pjevati. Često bi to radila uz otvoren prozor, pa bi Brinjaci u šetnji znali zastati na mostu i uz kuću kako bi je poslušali. Osim toga, teta Milka je bila pravi veseljak. Za blagdan Sv. Nikole ona bi se redovito oblačila u Krampusa i na sebe stavljala lance, a kako je bila šepava to zveketanje lancima, kada bi obilazili kuće u susjedstvu, najviše bi strašilo djecu. Zajedno s njom, Sv. Nikolu glumio bi Ljubo Hlevnjak. Još jedna zanimljivost je vezana uz tetu Milku- kada je umrla, na njezinoj čuvarini zapjevala se i pjesma, po njezinoj posljednjoj želji. Htjela je i sa ovog svijeta otići uz ono što je najviše voljela-pjesmu. 
On nas jednostavno podsjeti na neke ljude i događaje. Sve ovo na primjer, ne bi saznali da nije bilo jedne obične crno-bijele slike iz 1956. godine. Ili, da se izrazimo meteorološko-snježnom rečenicom; jedna mala pahulja pokrenula je cijelu lavinu sjećanja! |
