Opet ekskluziva!! Damirov tekst objavljen prije par dana u knjizi "Footbal connexion", gdje su objavljeni i tekstovi sportskih novinara L'Equipea, La Figaroa i poznatih sportaša. Zahvaljujući Damirovoj ljubaznosti mi smo drugi u Evropi (a bome i šire) koji ga objavljuju. Za sve ostale potrebna je autorova suglasnost, he he.

Sakrio sam se pod grm, po kojem sam na brzinu nabacao odlomljenih grana da zaklon od kiše bude što nepropusniji. Sjedio sam na lišću, i čeprkao štapom uokolo sebe, držeći na oku stoku. Odjednom, štapom sam pored sebe napipao nešto čudno. Razmaknuo sam malo bolje debele naslage lišća, i iznutra iskopao nešto što je ličilo na papir.
Bila je to stara, crno, bijela Arena.
Izvana je bila potpuno vlažna, ali unutra su stranice bile poprilično suhe, ponegdje izbljedjele i pune raznoraznih kukaca. Tek sam krenuo u školu, pa sam slovkao i uglavnom gledao fotografije.
Na jednoj stranici dugo sam zadržao pogled.
Ugledao sam nogometaša.
Prvi put, vidio sam pravog nogometaša. Duga kosa.Svjetli brkovi.
Stajao je u zraku. Kao neki astronaut.
Bio je odjeven u bijeli dres, a na glavi mu je bila lopta (bubamara).
Ispod fotografije je pisalo:
MIĆUN JOVANIĆ U AKCIJI.
Kad je u selo stigao prvi televizor, ova slika počela se kretati. Čovjek s žutim brkovima znao je igrati nogomet. Ljevak. Ljevonogi revolveraš. Međutim, ja sam već debelo navijao za Dinamo. Obožavao sam tv utakmice. Male, velike, sve. No, trebalo je paziti da obitelj ne sazna za to gledanje nogometa. Stoga sam se odlučio za ilegalu, gledao sam nogomet ilegalno. Moj djed je organski mrzio nogomet. Otac još više. Čim bi primjetio nešto što bi ličilo na loptu, začas bi to nabio na vile. Djed je, pak, imao teoriju kako je nogomet, zapravo, jedna velika svjetska prevara, jer su, kako je prosvjetiteljski tvrdio, igrači u televizoru napravljeni od gume i trče navijeni na struju. Da je sve to lova. Biznis. A budale se nerviraju, govorio je sa visoka. Svejedno, ja sam i dalje bio budala. Dinamo i Dinamo.

Doduše, ponekad bih se spustio do Brinja pogledati utakmicu domaćeg Borca, da uživo vidim kožnu loptu, kostobrane. Lička liga igrala se punom parom. U prvi sastav Borca nije mogao upasti svatko. Konkurencija je bila žestoka. A popularnost velika.

Tko je davao golove u Borcu, davao je golove kasnije i na zabavama.
Čak je i rezervni igrač Borca iz moga sela, bio toliko popularan kod nas klinaca, da smo se natjecali tko će mu izglancati blatnjave kopačke, kad se vrati s treninga. Za tog igrača kružila je priča da je na jednoj utakmici protiv Udarnika iz Perušića, udario loptu tako moćno da se sedam puta odbijala od stative do stative, i na kraju nije htjela u gol.

Ipak, za najvećeg tragičara ličke lige slovio je neki igrač Ustanika, kojeg su zbog malog rasta, krivih nogu i tehnike zvali Šeki, po legendarnom Šekularcu. Igrao se derbi, po kiši i blatu, lopta je pala točno pred crtu gola. Valjda ni pola metra daleko od te čarobne crte. Trebalo ju je samo dotaknuti vrhom kopačke da uđe u gol, ali taj Šeki zaletio se i svom je snagom  sa gol crte prebacio preko prečke.
Očevici kažu da su tad oboreni svi zakoni fizike. Eto, da je bilo malo pameti, znanja i turističke poduzetnosti, mogla je možda Lika, uz Teslu, imati i novog Newtona. 

Isaac Newton zvani Šeki.

Najveći, pak, nogometni junak, dugo vremena bio je neki gorostasni half Velebita iz Žabice. Stadion Velebita bio je okružen gustom šumom i za vrijeme utakmice, kad bi ponestalo zraka, neki od igrača često bi taktički nabijali loptu van igrališta, ravno u šumu. Naime, trebalo je najmanje desetak minuta da se lopta pronađe u gustišu. Uglavnom, taj half okinuo je negdje sa centra, nišaneći što dalje preko visokih jela i borova. Potom je krenuo mirno prema svome golu da pored stative zapali cigaretu i fino se odmori, kad su mu na leđa skočili oduševljeni suigrači.
Čovjek je zabio gol.
Sucima je, ipak, bilo najteže. Ratoborni navijači promatrali su utakmice sa motikama, a neki igrači su u čarapama, kao dio sportske opreme, nosili noževe, u narodu popularno zvane čakije. Otud i lička narodna pjesma:
Nikoga se ja na svijetu ne bojim
Nož i pištolj u čarapi stoji.

Crveni kartoni potezali su se često. Kad ih nije bilo, sudac bi iz novčanika vadio crvenu novčanicu sa Titom na konju i mahao njome. U to vrijeme, upijao sam sve o nogometu. Igrače, klubove, utakmice.

Primjerice, boraveći u susjednom  selu, gdje smo ja i otac otišli kako bi odveli kravu pod bika, sjedio sam na poljskom klozetu i buljio na poster Barcelone, zaljepljen na klimava vrata. Za vrijeme posla naučio sam napamet sastav. Još ga uvijek nisam zaboravio. Dan danas, izgovaram ga kao pjesmicu, sve onako sa greškama: ARTOLA, ALBALADEJO, NEKSENS, DELAKRUZ, KOSTAS, MIGUEL, REAKS, SANČEZ, HEREIDA, KRANKL, ASENSI.

Naravno, probao sam i igrati. Tko nije? Sanjao kako ću jednog dana iz reprezentacije razreda, preći u Borac, pa dalje u Dinamo. Kasnije možda i u Cosmos. Ali, nije se moglo. Na metar kvadratni livade, barem trojica su bila bolji od mene. Rano sam se pomirio u životu, da nikad od mene Ivice Senzena.

Međutim, redovito sam sve o nogometu pratio.
Primjerice, kako je na nekoj utakmici Dinama, Dragu Vabeca neki opaki bek s iglom skrivenom u ruci par puta ubo u guzicu, pa je Drago pored njega cijelu tekmu jurio kao tajfun, a Dinamo Vabecovim golovima razmontirao protivnika. Drag mi je bio Drago. Pa, naravno, Zajec. 

Negdje u ormaru imam plavi, izlizani dres Mustafe Arslanovića. Dinamovog ratnika iz Donjih Agića.
Od stranaca drag mi je bio Michel Platini. 

Jedne zime sam na Place d’Italie u Parizu kupio radijator, i kako sam stanovao blizu, nosio sam radijator u rukama ispred sebe. Kada sam skrenuo na uglu i pružio korak, zabio sam se sa radijatorom ravno u zbunjenog Erica Cantonu.  Da, dobar je bio i nepredvidljivi Cantona.

Danas preferiram nogomet Ronaldinja. Kad da gol, kad dribla, kad centrira, kad puca slobodnjake, kad faulira, Ronaldinjo sve radi savršeno. Kad promaši gol, i to uradi savršeno. 

Susjed iz sela, sa kojim sam nekoć ispod lipe napeto slušao nogometne radio prijenose, pričao mi je često o nekim starijim igračima Dinama. Legendama. On je obožavao Dražu Jerkovića. I to zbog dvije stvari. Zato što je bio stroj za golove, i zato što se nikada nije oženio.
Ja sam, pak, sve više obožavao odlaziti na dinamove utakmice. Jednom sam se otisnuo na  Rad – Dinamo.
Beograd. Stadion na Banjici. Bio sam vjerojatno jedini dinamovac na tribinama. Uokolo, navijači Rada, Zvezde, Grobari. Cijelo vrijeme pravio sam se da navijam za "građevinare’".

Međutim, kad je Dinamo zabio, skočio sam kao katapultiran, s rukama visoko u zraku, i tako naivno otkrio položaj. Svi su se okrenuli prema meni, čak i igrači, suci, delegati. Cijeli stadion.
Ni muha se nije čula.
Samo ja stojim i urličem – goool!
Kad sam to shvatio, urliknuo sam sočnu psovku, to jest, opsovao Dinamu majku. To me je valjda spasilo.