Kad sam nedavno bio u Splitu, kopao sam po kartonskim kutijama u kojima držim neke stvari i pronašao fotografiju svog razreda iz Brinja. Trebao sam samo negdje leći pored mora, staviti ispred sebe fotografiju i slike su same navirale.
Od ove fotografije 5 -og B, volio sam kao klinac više buljiti samo u fotografiju 5 -og A na kojem je bila moja prva dječačka ljubav. Kasnije, u te četiri godine osnovne škole u Brinju, zaljubio sam se još najmanje oko desetak puta i svaki put nesretno.
Jednom je stvar zajebala krava.

Rođak je morao voditi kravu biku, ali kako bika trenutno nije bilo u Letincu, trebalo je potegnuti u Brinje. Kravu u ovakvim situacijama kad se ide na duži put vode dvojica, jedan naprijed drži uzicu, drugi otraga goni šibom. Rođak je mome starome predložio da ja budem taj sretnik koji će otraga goniti šibom.
Bio sam užasnut njihovom idejom, taman sam bio zaljubljen u jednu djevojčicu iz Brinja i činilo mi se da ni ona nije ravnodušna prema meni. Međutim, ako me vidi sa kravom i ako tu budu njezine prijateljice od kojih se ne odvaja, odjebao sam karijeru.

Stari i rođak bili su nepopustljivi a ja sam rođaka cijelo vrijeme puta panično nagovarao da idemo prečicom, preko polja, a ne glavnom cestom kroz Brinje. Nakon dugotrajnog nagovaranja, poslušao me, ali kad je bik obavio svoje, rođak je odlučio da pri povratku, dok ne skrenemo na našu cestu za Letinac, idemo ipak glavnom cestom, jer on mora nešto pitati živinare. Negdje na potezu od stare do nove škole, ugledao sam tu djevojčicu. Naravno, bila je sa prijateljicama. Noge su mi se odsjekle, pokušao sam se sakriti iza krave, ali primjetili su me, i propala je još jedna velika ljubav. Ova fotografija razreda je iz te faze. Ja sjedim u plavoj kuti, prestrašena pogleda. Kao da je taj pogled snimljen u trenutku, kada sam goneći kravu, na cesti ugledao tu curicu i njezine frendice.

Tu na fotografiji su i Mirjana Vraneš, Ankica Mesić, Ankica Rajačić, Ankica Hudorović, Tome Ugarković, Blaženka Javor... Tu je i Milka Brbot sa kojom sam sjedio. Zatim, naša razrednica Julka, onda Nikola Đurić. Josa, Želja, Jure Papak, Dragana Smiljanić...Ona je jedina imala sve petice u razredu. Sve dok se nije zaljubila. "Gdje se ljubav useli, tu se pamet iseli", govorila joj je prijekorno nastavnica Duška.       

Gornji red s lijeva stoji Đorde Hajduković zvani Iso, iz Dobrice. On je poginuo dvije godine nakon te fotografije. Čuvao je krave, popeo se na stup dalekovoda da izvidi di su mu krave, okliznuo se i uhvatio rukama za žice. 

Na fotografiji su i Angelina (profesor Grga je govorio Anđelina) i Pavlica. Nedavno sam u Brinju vidio i Peju. Kad bi na odmoru išli na marendu, ja bi pio Coca-Colu, Pejo uvijek Pepsi Colu. Meni je Coca-Cola bila daleko draža, jer je bila žešća a i bočice su imale puno ljepši oblik. Jednu takvu bočicu u obliku ženskog tijela odlučio sam donijeti u svoje selo i tamo je popiti, vjerujući da je to opet neki drugi osjećaj nego da je pijem tamo di je kupim. Sutradan, kupio sam kod Brace Jelačića bočicu, koju je nakon što se ispije trebalo vratiti, ali rekoh, imao sam drugih planova. Išao sam s tom bočicom pješke kući i nosio je u ruci kao štafetu, ili bolje, olimpijsku baklju. Negdje na pola puta, jako sam ožednio, potegao sam gutljaj. Naravno, Coca-Cola zna kako treba zajebati (u Africi je, kažu,  bombadiranjem s reklamama toliko izludila ljude da neki nesretnici nemaju za kruh a kupuju Coca-Colu) žeđ je nakon svakog gutljaja bila sve veća.

Nekako sam se ipak uspio suzdržati i stavio je u frižider. Odlučio sam da je skroz ispijem - a ostalo je pola - nakon što mi žeđ bude neizdrživa i nakon što se potpuno izmorim, da gušt ispijanja bude što veći.

Uzeo sam košarkašku loptu i izazvao susjeda Pericu na nogomet. (Čuo sam da još uvijek igra za Borac, pardon Sokolac. Ajde, svaka čast.) S tom probušenom loptom smo i igrali nogomet jer nismo imali drugu. Bila je, teška, puna vode i kad bi je opalio nogom, ona bi se otkotrljala svega par metara a mi bi preko nje posrnuli oko desetak metara, tako da je uvijek ostajala iza.
Ganjali smo loptu dva, tri sata a ja sam konstantno mislio na tu Coca-Colu i na blaženi trenutak kad ću je napokon eksirati, tako da mi na nos i oči izbije ona njezina pjena.

Nakon što više nisam mogao pošteno ni stajati na nogama, i kada me po prvi puta nije bilo briga jesam li pobjedio, krenuo sam sav znojan kući. U mislima mi je bila samo kokakola. COCA-COLA, COCA-COLA, COCA-COLA, tuklo mi je srce od umora, žeđi i uzbuđenja.

Kad sam ušao u kuvariju, moja baba Mande (bog joj dušu pomilovao) taman je, kao na nekoj budućoj reklami Coca-Cole, stajala s nagnutom bočicom pored frižidera i ispijala zadnje kapi.  

(Pariz, 31. siječnja 2007.)