Svatko se u životu susretne sa trenutkom kada ne postoji niti jedna poznata riječ, niti jedno objašnjenje koje se može prihvatiti, a da bi se našla utjeha ili neko opravdanje. Ja sam svoje emocije često puta ispisivao riječima na ovom portalu, a u stvaranju tog portala i korigiranju mojih literarnih pokušaja pomagala mi je i jedna uvijek nasmijana osoba, moj najstroži kritičar i moja utjeha u svem. Zajedno smo čitali i provjeravali sve tekstove prije objavljivanja na portalu ili u glasniku ili magazinu. Ispravljala je moje pogreške, moj engleski i puno drugih stvari. Kao obiteljski biznis, tako smo mi učestvovali u ovome što ste do sada čitali i gledali. Uživala je čitajući Milu Rbinu i sa veseljem čekala svaki njegov tekst, smijala se Tonkinim opisima naših putešestvija.

Te druge osobe, te moje Tine više nema. Ja sam presebično iskoristio priliku i prostor ovog portala da svima kažem kako je moj anđeo svoj put završio prije svih pravila i normalnih očekivanja. Tek započete dvadeset i tri nisu godine kada bi netko trebao odlaziti sa ovog svijeta. Utjehe za tako nešto nema. Nema ni pravde, a da li ima nekog drugog ili trećeg koji je odlučio da nam je uzme, sumnjam da ću ikada saznati, a i ne znam što bi mi uopće mogao reći.

U jednom trenu imati obitelj sa dvoje najbolje djece na svijetu, u drugom trenu u samo tri dana neko ili nešto nas je (kažu sudbina – ma kakva sudbina!) učinilo bogaljima za cijeli život. Vrijeme neće donijeti utjehu nikome, pa tako ni nama.
Ja samo želim svima reći kakvu sam ja kćer, kakvog sam ja anđela imao, i kakvu je sreću imao svatko onaj tko ju je barem jednom upoznao.
Tina moja, maco moja, ne mogu ti reći koliko te volim i koliko nam nedostaješ...

Ove godine Božić me nekako iznenadio, ulovio nespremu. Taman kad sam se navikla na ovu zimurinu, omotala šal još jednom kad hop!!! Božić je iskočio iza ćoška.  A s njime i one poruke: sretan ti, sretno ti, sretno Vam...
S mobitela, televizije, novina, izloga, Interneta. Sreća odasvud. Znači tu je bila cijele godine. Skrivala se iza svih tih kolača, sarmi, salate, bočica, darova i ukrasa!

Koliko možemo očekivati od ove Facebook populacije?! Ako se sa starijima nismo usrećili bojim se da nam ni onda :“Na mlađima svijet ostaje“ neće donijeti više sreće.

Prvi moj doživljaj snijega bio je u ranom djetinjstvu. Nekada su zime u Lici bile zaista bogate snijegom i znalo je biti jako hladno. Negdje na pola puta između kuće i škole znalo je biti takvih zapuha snijega da smo mi, klinci osmoškolci, znali stajati po desetak minuta i čekati da vjetar stane kako bi napravili sljedećih par koraka, dok vjetar opet ne počne vitlati snijegom ispred naših preplašenih očiju.

Da sam ja znala da je zujanje po gradu sinonim za haranje svake trgovine u gradu ostala bi kod kuće...

...Iako svi mi koji smo otišli imamo izgrađen život, i svoj mali svijet negdje drugdje mislim da postoji još nešto. Neka uspomena, osoba ili dio nas koji nas stalno tjera da se vraćamo...

Mogu tekstovi biti ovakvi ili onakvi, pametni, duboki ili tupavi do bola, ali melodija je ta koja vas pogodi ili ne pogodi. Ili osjetite treptaje ili ostanete tupi poput zahrđalog čavla.

Dojdu svake četiri godine, k'o kakva poplava. Sve se uzjoguni, svi se uštrkaju, a najviše politički kandidati. Brinje se okiti raznim plakatima zalipljenim običnim selotejpom il onim ukradenim iz Njemačke. Na nekim od njih se kandidati i pomladidu za dvajst godin. Taman da nas upozore da dojdemo k pameti. Jel' na vrime il' ne, vidit ćemo za kaj dan...