Čeprkanje po starim albumima prizove i stare uspomene. Za ovu fotku ja ipak nisam toliko star...

O brinjskim maškarama smo već pisali više puta, ako računamo ove ponovno pokrenute balove. Nećemo se sad hvaliti kako smo baš mi kao klub uspjeli izazvati onu početnu iskru. Prije našim brinjacima i nije trebala takva "pokretačka iskra". Evo jedne priče i o tome.

Bilo jednom vrijeme kada je u Brinju život zbilja izgledao puno ljepše nego što je to danas.

Eh, da... U današnja vremena neke stvari djeluju jednostavno van svih pojmova. Ili, bolje rečeno, ne možemo uopće zamisliti kako se može živjeti bez recimo, televizora, mobitela, telefona... kako smo uopće mogli bez automobila, cesta i autoputa do sada. Ako vam ja sada počnem pričati kako najduža brinjska ulica nije imala asfalta i da je bila blatna i prašnjava, onda ćete vjerojatno reći da imam sjećanje kao metuzalem. Ali ipak, nije to bilo baš tako davno i nisam ja baš tooliko star. A ta i danas najduža brinjska ulica, nosila je ime "Glavna cesta".

Kada sam se prvi put popeo na Gradinu - ne znam. Ne sjećam se. To je isto kao da se pokušavate sjetiti kada ste prvi put iz kuće izašli u dvorište. A Gradina je oduvijek bila naše dvorište. Odrasli smo u njenom podnožju, rodili se malo dalje od nje. Ona je bila i ostala dio nas.

Svako mjesto ima svoju prepoznatljivi centralni "meeting point", ili da kažemo po domaći- špicu. U Brinju je to mjesto na mostu ii oko njega, valjda zbog podzemnih voda. Čekaj malo... pa i ima vode ispod...

Bila je to kućica na putu od place prema Zorku danas.

I sami znamo da se klima mijenja, uostalom ne treba bit osobito pametan i meteorolog po struci pa da se sve to vidi. Ni ljeta ni zime nisu više kao što su nekad bile...